(Foto: SNP)
U posljednjem ”one man show” nastupu predsjednika Crne Gore, – pomenuti gospodin se usudio da prepričava osjetljive detalje iz razgovora sa mitropolitom Amfilohijem, iako se mitropolit upokojio i ne može da odgovori ( da ih porekne ili potvrdi ) na njegove navode. A navodi su – navodni! Navodno je Amfilohije, na Đukanovićevo pitanje o mogućnostima za autokefalnu Crkvu u Crnoj Gori odgovorio – političkim razlozima!? Navodno – ”Crna Gora ne može opstati izvan srpsko-slovenskog svijeta” – tako nešto, … ima na mrežama, provjerite. Pa se onda, navodno, Đukanović čudi, ostaje zapitan – ima li, vjerskih, duhovnih razloga koji bi sprječavali tu autokefalnost, ili je, ”o moj Bože” ( uzdiše ateista Đukanović ) – sve sama politika?
Ostaje nam da (ne)vjerujemo Đukanoviću u vezi sadržine pomenutog razgovora, ali imamo mi još materijala na osnovu koga bismo mogli da promišljamo ovu tematiku. Zašto se Đukanović i Amfilohije nijesu razumjeli po pitanju statusa Crkve u Crnoj Gori? Neće biti da nema duhovnih razloga, i da je Crkvi naklonjeni predsjednik Đukanović imao problema sa mitropolitovim uplivom u politiku. Na takav zaključak navodi nas podsjećanje na elemantarne podatke iz najbliže prošlosti.
Sjećate se mitropolitovih javnih poziva da se Đukanović krsti? Možda je djelovalo čak i prekomjerno, to koliko i kako mitropolit insistira na Đukanovićevom krštenju. Mnogi su se pitali – ima li smisla, tako javno, zadirati u intimu nekog čovjeka, makar on bio i predsjednik ( poslovično i po prirodi posla – osoba izložena javnom razglabanju )? Ali – nije to vladika radio ”bez neke”. Naprotiv – upravo je to bio jasan i slikovit odgovor na DPS-ovsku i Đukanovićevu javnu kampanju na temu Crkve. Ovakvim pozivom, Amfilohije je – teniskim jezikom rečeno – Đukanovića držao ”daleko od linije” i nije mu dozvoljavao da se ”približi mreži”. Prostim jezikom rečeno – ”O kakvoj Crkvi pričaš čovječe, kad si nekršten”?
Da stvar bude ”ljepša” Đukanović čitavo vrijeme ove predstave nije ni imao namjeru da se krsti. Tako ozbiljnom i društveno djelatnom pojedincu valja vjerovati na riječ kada prilično kočoperno iskaže da je – ateista! A tragova pokajanja, ili makar kakvog preispitivanja ne bismo mogli da uočimo kod njega ni – mikroskopom. Otuda otužno zvuči, i mene obuhvata onaj stid koji potiče od sažaljenja prema govorniku, kada čujem Đukanovića koji tvrdi da nikako nije dobijao odgovor od Amfilohija – zašto nema ”crnogorske crkve”. Možda bi bilo interesantno čuti, šta mu je i da li mu je, u prilikama intimnih susreta, mitropolit pominjao temu krštenja – jer, priznaćete, jednako je legitimno da sveštenik pita državnika-ateistu u vezi njegovog krštenja, taman toliko ili bar toliko koliko i insistiranje tog državnika-ateiste da država sa njim na čelu, i to baš pod njegovom inicijativom, dobije samostalnu crkvu.
Ovome moramo da dodamo podsjećanje na insistiranje zvanične Mitropolije, sa sve mitropolitom na čelu, – prije i tokom samih litija – da Đukanovićevo ”traganje” za statusom Crkve u Crnoj Gori jednostavno – krši Ustav Crne Gore! Znam da bi predsjednik Crne Gore ovo nazvao ”političkim argumentom”, – ali on se ne tiče odbrane Crkve od njega, nego odbrane pozicije predsjednika države od samog Mila Đukanovića! Nemamo, čovječe Božiji, šta da pričamo na temu kršenja Ustava ove zemlje.
I za kraj:
”Bijeda religije je u isto vrijeme izraz stvarne bijede i protesta protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenih stvorenja, srce svijeta bez srca, kao što je ona duh bezdušne situacije. Ona je opijum za narod.
Ukidanje religije kao iluzorne sreće ljudi zahtjeva se zbog ostvarivanja njihove stvarne sreće. Zahtjev da se napusti ova iluzija o njenom stanju jeste zahtjev da se napusti stanje koje zahtjeva iluzije.”
Ovo su riječi Karla Marksa, jednog od temeljnih ideologa Mila Đukanovića i njegove politike. Mislim da nema dileme kako bi ove riječi sa obje ruke potpisalo bar 90% Đukanovićeve dvorske svite… svi oni Šukovići, Nikolaidisi, Batrićevići, Filipovići i Đuranovići… Uostalom, njihov odnos prema temama koje su esencijalno duhovne a ne nacionalne, imali smo prilike da vidimo na početku korona -epohe kad smo slušali o ”glibavim” kašikama koje se ”ližu”, i podovima koji se ”ljube”… Njihov animozitet prema vjeronauci, prisustvu sveštenika na javnim mjestima, uobičajnom pozdravljanju u crkvama i crkevnim portama – probijao nam je uši danima i mjesecima. Svi su oni, naravno, ateisti. I svi naravno – zagovornici ”autokefalnosti”!?
Sve u zvaničnoj pojavnosti državne administracije Crne Gore, pogotovo od referenduma pa naovamo, bilo je obojeno neo-marksizmom. Državne proslave 21. maja i 13. jula, sa sve besmislenim ideološkim frankešajnizmom i ukrštanjem Krsta Popovića sa Ljubom Čupićem, vaskrsavanje Titovih pionira i nicanje raznih ”titograda” na sve strane – nedvosmisleno je ukazivalo na to kojom pameću se razmeću Đukanovićevi ”skojevci”. I to nikako ne bi bio problem u smislu prava na odabir sopstvenog ideološkog puta, da nije zaglušujuće kampanje istih tih, baš tih, ljudi – da im se ”vrne” nekakva autokefalna crkva!
Ono što se Đukanoviću mora uračunati u elementarnu korektnost jeste činjenica da on ovu krpljevinu od ideologije nije skrivao pod tepih nego je iznio na ”glavni sto” njegove političke ponude i slavodobitno je proklamovao najavom da sve to kani sprovesti u djelo – ”svidjelo se to kome ili ne”!
Pa eto, mitropolitu Amfilohiju se očigledno, sve to nije svidjelo – i tu je razrješenje Đukanovićeve misterije, kojom je pokušao da dramatizuje svoju ”odbranu i posljednje dane”.
Milija Todorović
