Piše: Vladimir Kolarić
I na novom albumu Đorđa Čarkića (eks-Klinca) ima one borbe sa samim sobom, straha od ludila i praznine, tu je negde i onaj nepomenik što mu se ceri u lice, pomene se čak noćni život, droga i lova, ali ovde je sve sasvim uzgredno i drugačije. Sve te ravni ovde su samo kako bi se sve ono što sledi i o čemu se ovde zapravo radi ukorenilo u konkretnoj egzistenciji, kako bi se reklo nešto o svetu punom duša hladnih „kao tundra“, kako bi se potvrdilo da o sebi ne treba misliti previše visoko.
Naslov albuma „Ikarus“ (Bassivity, 2026), kao i naslovi nekih pesama, kakve su „Sizif“, „Neptun“ i „Lotus“, nisu ovlašna koketerija sa mitom, niti pretencioznost nekog ko želi konačno da bude ozbiljno shvaćen. To je istinsko uranjanje, egzistencijalno raspinjanje (bez preterivanja!) u mitskim kategorijama – visoko-nisko, vatra-led, zemlja. nebo, svetlost- tama, tu su i bezdan, putovanje, plovidba, sve osmišljeno, proživljeno i – bolno. Ali bolno na drugi način nego Đorđevi raniji radovi, koji su takav utisak stvarali pre zbog snage svedočenja o padu, a sada – zbog čežnje za svetlošću, ali ne više očajničke. dezorijentisane i samodestruktivne, nego sigurnije i usmerenije, kao sa je dobila neki unutrašnji pravac i cilj. Ranije je to bio jecaj mladog čoveka svesnog zla u sebi i oko sebe, ali koji sa tim zlo malo i koketira, njime se čak hvali i pomalo pozira, koji je uronjen u svet, ali uz svest o sopstvenoj grešnosti i proplamsajima svetla odnekud, nekog bleska koji se ponekad javi u izranjavljenoj duši.
Na albumu „Ikarus“ Đorđe je otišao nekoliko koraka unapred – ovde je zlo već elaborirano, ono je tu ali nije na njemu težište. Zaslepljenost, dezorijentisanost, ranjenost jesu stanja našeg života u ovom svetu, ali na njima nije težište, već na putovanju, na letu ka svetlosti, na preobražaju.
Svest o svetu je ovde pre svega svest o prolaznosti – on nije više začarani bezizlaz, već nešto što će proći, kao i ceo naš ovdašnji život, a mi moramo nekuda, moramo da uradimo nešto sa sobom, kako ne bismo ostali zarobljeni u tom svetu i podelili njegovu sudbinu, njegovo – ništavilo.
I samim tim, ovaj album neminovno postaje album o smrti, i njenoj neizbežnosti. Čarkićev pesnički glas najpre govori kako bi želeo da umre „u snu“, ali zna da bi se „đavo“ tome radovao, pa bi zato želeo da doživi starost, potvrđujući vrednost života umesto čežnje za samoukinućem zbog brojnih rana i tereta nagomilanih životom u palosti, odnosno zbog nemogućnosti njihovog prevladavanja i osmišljavanja. Ali ni tu nije cilj, jer cilj života nije samo ostariti, već osloboditi se zla i – a o tome je zapravo ovaj album – ponovo se roditi.
Strukturalno gledano, ovaj vanredno dobro koncipiran album, koji treba uvek slušati kao celinu, redom kojim su pesme poređene, ima cikličnu strukturu, ali jednog otvorenog a ne zatvorenog ciklizma. Prvo, početak i kraj povezuje motiv doma, povratka kući, ali otvorenost strukture potiče iz razlike između početnog naglaska na putovanju, letu, otiskivanju, traganju, dok se završna slika doma zapravo vezuje za novi (večni) život, unutrašnji preobražaj, postignut kad smo razorili sve dosadašnje ovosvetske „krovove“. Ako smo sopstvenim lutanjima i ranama narušili svoj „oreol“, odnosno ono večno u nama, mi ga ponovo nalazimo prolazeći kroz iskušenja, ali tek kada shvatimo sopstvenu slabost, ograničenost i krhkost, da smo „ništa“, kad se svedemo na našu ljudsku meru, ali pod uslovom da se ne odreknemo puta i svetlosti.
Drugi strukturalni princip albuma je inverzija između visokog i niskog, ali ne desakralizujuća i kontranicijacijska, već ona koja duhovno iskustvo vezuje za prevladavanje primarnih dihotomija, čije je poreklo u biološkom, instiktivnom i ličnom i kolektivnim nesvesnom, kasnije kodifikovano kroz različite mitološke predstave i manipulativne ezoterijske prakse, a koje se prevladava svešću da je sa svih strana samo – Bog. Kada padamo, ne prizivamo Boga samo da nas podigne, već znajući da je i na dnu Bog, da je on sve i svuda, nadajući se da će nas Bog sačekati kuda god da krenemo, da je on celovitost koju mi dostižemo samo sopstvenim ucelovljenjem, koje je bez Njega nemoguće i kojim smo njegova slika (ikona).
Sve ovo što pišem nije nikakvo preterivanje, nastalo iz snishodljivosti prema nekom mlađem i nesporno darovitom, jer sve je to na ovom neverovatnom albumu, koji je napravio jedan podjednako talentovani kao o do sada, ali sada već ozbiljniji i – ako nije previše smelo reći – inicirani Đorđe, jedan unutrašnje drugačiji, imenjeni Đorđe. Koji ne samo da peva bolje nego ikada ranije, u pesmama u svakom, pa i produkcionom smislu urađenim bolje nego ranije, već on i peva o nečemu ozbiljnijem, dubljem i višem nego ranije, i nego iko na našoj sceni, čija se jedina smisaona i konceptualna paralela može naći na Migeovom (Dimitrije Mladenović) albumu „Teozis“.
Zato i nije potrebno pisati o „Ikarusu“, dovoljno je slušati kako ovaj mladić peva o smrti i vaskrsenju, kako će umreti „da se opet rodi“, kako će sve što „prodiše“ stati „u trenu“ i „iz molitvu“, uz nadu da će „dati Bog da umrem svoj“ i „daće mi zlo da isteram“ i „s osmehom da dočekam izdisaj“ i „isti pad kroz nebo“.
Ako u ovome i ima nekakvog ontološkog ciklizma, naznake (što sugeriše i naziv poslednje pesme „Lotus“) da ovde nije reč i vaskrsenju nego ponovnom rođenju u ovom svetu, treba imati u vidu uslovnost pesničkog jezika, ali i osobenost ličnog stvaralačkog, a i duhovnog iskustva, koja je nesporno veoma duboko i unikatno, a svakako vezano za lično i ličnosno viđenje besmrtnosti, bez razvodnjavanja u bilo kakvim „nirvanama“ i „dušama sveta“. I koje je – ponoviću – bolno. Pre svega bolno za svakog od nas kad se suoči sa sopstvenom učaurenošću i inertnošću, na čije prevladavanje nas i te kako može nadahnuti i rast ovog mladog čoveka. A šta više i možemo očekivati od umetnosti?
