Piše: Vuk Bačanović
Kao mlad autor, bio sam sklon pojednostavljenim poređenjima. Promišljajući o građanskom ratu u BiH 1992–1995, napisao sam tekst pod nazivom Srpska NDH, u kojem sam Republiku Srpsku, zbog sistematskih zločina nad bošnjačkom populacijom, za koje je nesumnjivo odgovorno njeno ratno rukovodstvo, usporedio sa zločinačkom marionetskom tvorevinom iz Drugog svjetskog rata. Danas, petnaest godina nakon što je taj tekst napisan, shvatam šta je u njemu bilo pretjerivanje, a šta nije. Srpska i NDH se ne mogu porediti samim tim što je prva nastala plebiscitarnom voljom srpskog naroda u procesu disolucije Jugoslavije, kada mononacionalna organizovanja nisu imala dovoljno snažnu, ili bilo kakvu, alternativu. Ona nije proglašena u ratu, već neposredno pred početak ratnih dejstava. Nju, za razliku od NDH, nije osnovala strana sila dovodeći na vlast crnokošuljašku fašističku kliku koju je, u tu svrhu, godinama pripremala, i ona nije bila zasnovana na rasnom zakonodavstvu, već na liberalnom ustavu koji je usvojila izabrana ustavotvorna skupština. Njena vojska nije bila partijska, već regrutovana, narodna, a oficirski kadar dominantno iz bivše Jugoslovenske narodne armije. Ljudi koji su je vodili nisu, dugo do pred rat, bili na čelu pokreta sa jasno utvrđenom istrjebljivačkom ideologijom.
Međutim, kada ove razlike stavimo po strani, ostajemo suočeni s drugim nepobitnim činjenicama. Ratna vlast Republike Srpske direktno je odgovorna za okrutnu smrt više od 20.000 bošnjačkih civila, njihovu medijsku dehumanizaciju u stilu rasizma Kju Kluks Klana, sadistička mučenja, masovna silovanja žena koje su u dijelovima istočne Bosne bile tretirane kao seksualno roblje, što se kupovalo i prodavalo za stotinjak njemačkih maraka; prisilne deportacije, plansko uništavanje materijalne i duhovne bošnjačke kulture, u okviru kojeg nijedan muslimanski sakralni objekat nije dočekao kraj rata.
Nema nikakve sumnje da je srpski narod zapadno od Drine, duboko istraumiran užasima kroz koje je prolazio od 1875. do 1941, imao dobar razlog da vjeruje da se bori protiv neke nove NDH. Jer, ruku na srce, ni zagrebačka ni sarajevska politika, uprkos jeftinoj propagandi o „evropskim vrijednostima“, nisu imale nikakve kratkoročne ni dugoročne dobre namjere prema njemu.
Ali, isto tako, nema nikakve sumnje da je njegova vlast, inspirisana mračnjačkom, rasističkom i suštinski neonacističkom ideologijom Dragoša Kalajića i Dragoslava Bokana, iskoristila te kolektivne traume da mu natovari istorijsko breme ustaških metoda. Ta komparacija ostaje čvrsta kao stijena, ma kako istorijske okolnosti i razlozi nastanka Republike Srpske bili drugačiji da bi se olako mogla nazvati „srpskom NDH“. U tom smislu, neka mi se oproste moja mladalačka pretjerivanja — jer nisu bila neosnovana.
Velik je, zbog toga, istorijski govor veterana Gorana Samardžića srpskim studentima ispred blokiranog RTS-a od 17. aprila, kada je, pozdravivši okupljene sa „Pomaže Bog“ i „Es selamu alejkum“, rekao sljedeće:
„Ranjen sam u maju ’92. u Sarajevu, sa nepunih 21 godinu, što je približan uzrast većine ove djece. Moja generacija je krenula ili se zatekla u ratu u Bosni.
Neki od nas su krenuli da se suprotstave i bore, pod navodnicima, sa ‘Balijama’, sa ‘Turcima’, koji su, po našim uvjerenjima, htjeli da naprave islamsku državu u srcu Evrope, a mi smo željeli da sačuvamo srpske zemlje i zaštitimo srpski narod.
U aprilu ’92. zapaljen je krvavi bosanski lonac. Sve strane su se utrkivale – ko će više da ga potpali. Naša ‘kuhinja’ za širenje mržnje i laži nalazi se u ovoj zgradi iznad nas – da, u ovom istom RTS-u koji i danas širi laži i mržnju.
Moja generacija je povjerovala u te laži, mislili smo da radimo pravu stvar, da smo mi u pravu, a oni drugi – zli. I oni drugi su mislili isto za sebe. Tako je počeo točak zla koji ni do danas nije stao.“
Ovo me podsjetilo na jedan drugi, mnogo manje poznat istorijski – ne govor, nego tekst o Nataši Zimonjić-Čengić, unuci dabrobosanskog mitropolita, Svetog Petra Zimonjića, koji je u trebinjskom Vidoslovu objavio protojerej Danilo Dangubić.
„Petar je moj đed. Njegove se ljubavi sjećam; topline njegove ruke, sigurnosti u njegovom pogledu, radosti kada ga sretnem. Tata nas je ponekad dovodio u Sarajevo, jer je Patar ovdje službovao. Kada bih Vam rekla da se sjećam kako je Vladika umio sa nama da prošeta pored Miljacke držeći nas za ručice…“, ispričala je Nataša proti Dangubiću.
Nedavno sam po prvi put u rukama držao porodični album sa sahrane svoga pradjeda Bogdana Babića, direktora šuma ondašnje Drinske banovine, a sahranio ga je upravo mitropolit Petar. Na liturgiji u sarajevskoj Sabornoj crkvi uvijek stanem blizu njegove ikone i prisjećam se svjedočanstva koje je ostavio Vojislav Kecmanović–Đedo, prvi predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine:
„Kada su mitropolita Zimonjića, sa grupom pravoslavnih sveštenika, vodili kroz Zagreb na gubilište (zaboravio sam kako se zove to mjesto), masa ustaškog ološa cerila se na njega i pljuvala ga. Mitropolit Zimonjić, koji se u toj velikoj gomili mučenika isticao i svakom padao u oči svojom visinom, sijedinom i asketskim izgledom – klečeći od gladi i mučenja – dijelio je blagoslove na obje strane ovim čudovištima zapadnoevropske i hrišćanske civilizacije.“
Tekst protojereja Dangubića je istorijski, jer je zabilježio istorijsku istinu o mučeničkom stradanju njegovog praunuka, Gorana Čengića, Natašinog sina. Na početku rata u BiH, vlasti Republike Srpske su naoružale kriminalni ološ i okupljale ga u „paravojne formacije“ za obavljanje najprljavijih poslova. Jedna od tih formacija harala je sarajevskim naseljem Grbavica. Prigodno blasfemično, nosila je ime Beli anđeli, a na njenom čelu bio je predratni bokser i izbacivač Veselin Vlahović Batko, koji je odgovarao direktno ministru unutrašnjih poslova Republike Srpske, Momi Mandiću.
Kada su ustaše ’41. uspostavile vlast u Sarajevu, mitropolit Petar je imao priliku da se skloni u Crnu Goru. Odbio je, željeći da sa svojom pastvom dijeli zlo, kao što je dijelio dobro.
U zadnjoj deceniji 20. vijeka, kada su Sarajevom harale razne paravojske psihopatskih ubica, Goran Čengić – inače potomak ljutih neprijatelja, Dedage Čengića i vojvode Bogdana Zimonjića – nije okrenuo svoje lice od bolesnog komšije.
Evo kako je to opisano u tekstu protojereja Dangubića:
„…čuje se bat koraka u haustoru, udaranje šakom o drvo komšijskih vrata, prodoran glas koji se dere nešto kao: ‘Otvaraj!’, zveket koji proizvodi udarac cijevi kalašnjikova o oštricu noža za pojasom krvnika; onda lupanje vlastitog srca u ušima, zaglušujuće, ono od kojeg se ne čuje ni tihi glas komšije po koga su došli, pa ruka automatski poseže za šteku i vrata se otvaraju…
‘Šta to radiš? Vidiš li da je čovjek bolestan?’
Zlo je tih junskih dana ’92. godine stanovalo u sarajevskom naselju Grbavica, i Goran Čengić je to znao. Znao je i to da će se, kad otvori vrata i izgovori rečenicu kojom je pokušao stati u zaštitu nemoćnog komšije, dr. Husnije Ćerimagića, to Zlo sručiti i na njega. Znao je da susret sa Zlom znači samo jedno – smrt.
A ipak, nije ostao s one strane vrata. Da šuti i čeka da Zlo prođe. Da šuti i kopa po svojoj savjesti tražeći izgovore zašto ne treba izaći. Da nasloni strahom oznojena leđa o zid i sačeka da katili odvedu nemoćnog, bolesnog starca.“
I tako su mitropolitovog unuka mučili, a potom ubili ljudi koji su sebe nazivali Beli anđeli, inspirisani bokanovskim neopaganizmom. Ko u tom činu ne vidi zastrašujuću simboliku pokušaja ubistva besmrtnog mitropolitovog nasljeđa, i na mnoge načine ponavljanje satanskog ponižavanja koje je on doživio na ulicama Zagreba, a potom i u Jasenovcu — tome nikada neće biti jasno da usporedba takvih zvjerstava sa endehazijskim ne proističe iz zle namjere posmatrača, već iz endehazijskog mraka u srcima počinilaca.
Nikakvo čudo što u sličnim srcima vlada strah, panika i gađenje zbog onoga što se u proljeće 2025. događa na ulicama Beograda i Novog Pazara. Nikakvo čudo što gomile demonskih huškača, koji svaku godišnjicu proboja jasenovačkih logoraša dočekuju sa žalom — isključivo zato što im još uvijek nije pošlo za rukom da sami organizuju slično mjesto svekolikog zla — osjećaju strah, paniku i gađenje zbog katarze veterana koji je bio ranjen u gotovo iščezlom Petrovom i Goranovom Sarajevu.
„Želim da poručim roditeljima djece iz Novog Pazara – ne brinite. Više nema ‘naše’ i ‘vaše’ djece. Sva su to naša djeca. Mi, ratni veterani, branimo ih čašću i životom. Niko nema pravo da im nanese zlo. Ova djeca su, unazad nekoliko mjeseci, otkako su se probudila, podigla mnoge od nas – pa i nas, ratne veterane. Želim da izrazim svoje divljenje i zahvalnost pravim herojima današnjice – našim studentima, našoj djeci. Hvala vam, djeco!“
Hvala vam, djeco. O ovoj obljetnici proboja jasenovačkih logoraša: nikada više NDH. Nikada više bilo čega što i najmanje podsjeća na nju.
