Piše: Vuk Bačanović
U Hrvatskom saboru je održan skup šarlatana i opskuranata bez i jedne naučne reference za čiji zanat treba skovati poseban termin, a čini mi se da bi najadekvatniji bio: nekromizija. Jer nazvati Igora Vukića, Nikolu Banića, Peru Šolu i organizatore njihovog skupa – državne organe Republike Hrvatske – o Jasenovcu kao „radnom logoru“ nekrofilima bi bila uvreda, najprije mrtvima čijim se užasnim sudbinama bave, a tako i samim protagonistima, budući da da bi bilo grehota pojmom „filija“ uvrijediti njihovu patološku mržnju prema jasenovačkim mučenicima.
„Suverenisti“ i „Domino“, što zvuči kao kombinacija ozbiljnog psihičkog oboljenja i društvene igre još jednom su ponovili gomilu neprobavljivih gluposti koje su svi stručni istoričari, a u posljednje vrijeme naročito Milan Radanović, odavno s lakoćom osporili. Jasenovac, kažu, nije bio logor smrti i istrjebljenja Srba, Jevreja i Roma već „radni logor“. U njemu su, utvrdili su poznati znanstvenici, „majstorske radionice“ bile na takvom glasu da su se đaci iz svih krajeva NDH „dobrovoljno javljali na praksu“ u njih. Zamislite tu idilu! Dok su jedni radili u mesari za ljudsko meso – koju je u svojoj pobožnoj himni „Jasenovac i gradiška stara“ opjevao poznati domoljubni pjevač Tomson – drugi su, izgleda, popravljali noževe i učestvovali u „stručnom usavršavanju iz primjenjene bestijalnosti“.
Vukić, inače Srbin na iznajmljivanje, lice bez srama i čovjek koji se sa savješću nije susreo ni u prolazu, izjavljuje: „Jasenovac nije bio lječilište, ali nije bio ni mučilište.“
Sponzori ove skaredne manifestacije iz Hrvatskog sabora čak nisu u stanju da proizvedu, ili barem plate smislenu relativizaciju. Jasenovac nesumnjivo jeste bio lječilište – ali od nepoželjnih. Mjesto gdje su ljekari bez diploma, ali s kamama i maljevima u šakama liječili državu od „virusa Srba, Jevreja i Roma“, a zatim i hrvatskih i bosansko-muslimanskih izdajnika koji nisu pokazivali dovoljno entuzijazma za ustaške metode liječenja. Onih neshvaćenih medicinskih trudbenika koji su, pacijente oslobađali od bola, muke i na kraju od života. Imaju Vukićevi sponzori pravo. Nije to bilo mučenje, već poseban terapijski postupak.
Jasenovac je bio neka vrsta nacionalnog sanatorijuma, samo sa maljevima umjesto slušalica i s toljagama umjesto termometara. Ulaz je bio potpuno besplatan, a izlaz se nije predviđao. Ljudi tu nisu umirali, kako su tvrdili zlonamjerni komunisti i velikosrbi, nego su jednostavno prestajali biti zdravstveni problem.
U Jasenovcu se nisu vršili zločini. Radilo se samo o prekomjernim dozama hrvatskog rodoljublja. Nije bilo ni žrtava. Bili su to pacijenti čiji je organizam bio preslab da toliku dozu prihvati. Jasenovac je ustvari bio – veliki rehabilitacioni centar države i društva koji su bolovali od svega osim od empatije.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
I tako, u nekoj paralelnoj, pardon Hrvatskoj sadašnjice — onoj iz neuspjelog svijeta gdje su nacisti pobijedili — u Saboru se upravo otvara „katedra za nacionalno sjećanje“. Na katedri predaju ljudi koji su istoriju preveli u žanr ispodprosječne fantastike, a lekcije počinju rečenicom: „Jasenovac je bio radni logor.“ Studenti oduševljeno zapisuju, profesori Vukić, Banić i Šola zadovoljno klimaju glavama, a država mirno štampa novo izdanje udžbenika u kojima se zločini tretiraju kao neshvaćeni proces liječenja.
Dok u Saboru revizionisti drže predavanja o „majstorskim radionicama“ Jasenovca, na stadionima pjeva Tompson — državni minstrel kolektivne amnezije sa horom od pola miliona koji u jedan glas kliču „Za dom“, kao da je to novi slogan turističke zajednice.
(Možda ću se pokajati što sam ovo napisao, jer će tu ideju zaista sprovesti u djelo.)
Sve to uz blagoslov visokog rimokatoličkog klera koji nacističke pozdrave tretira kao izraze pučke pobožnosti, a logor smrti kao kontroverzno radno mjesto koje su dezavuisali prokleti komunisti.
Današnja Hrvatska, izgleda, ima jedinstvenu viziju pomirenja: žrtve koji su ustvari samo neadekvatno liječeni pacijenti će sve oprostiti, simpatizeri dželata će pjevati, a država će sve svečano finansirati iz budžeta za kulturu.
Na kraju, ostaje samo da Sabor Tompsona proglasi službenim tumačem istorijske istine, a Vukića glavnim arhivarom u ministarstvu istine. Jer u zemlji gdje pola miliona ljudi pjeva ustaške hitove, a parlament svodi na šminkera, pedikira i manikira ustaškog režima jedina stvar koja se zaista radi jeste — masovna proizvodnja zaborava, u tri smjene, bez prekida.
