Piše: Vlatko Simunović
U nadgornjavanju kakvih ne fali, poslanik kolegi spočitava da je studirao književnost, a to, kako reče, studiraš ako bi htio da postaneš Tin Ujević ili seoski učitelj. Parafraziram. Moguće da je rekao – nastavnik u seoskoj školi. Odavno smo bez iluzije da predstavnici naroda, kako sebe etiketiraju, trebaju biti nešto više od samoga naroda. Dogurali smo do toga da Tina Ujevića i seoske učitelje, kao toljagu potegnu u namjeri da se u tom kontekstu inkriminiše kolega. Što bi rekli stari Crnogorci – inšalah madona.
Bez ambicije da komentarišem slojeve „dosjetke“ , podsjetio bih da se neko omalovažava dosjetkom izrečenom na račun Ujevića koji je govorio engleski, italijanski, njemački, španski, francuski i ruski jezik. Ujevića koji je baratao starogrčkim i latinskim jezikom. Ujevića koji je, za kratko vrijeme, bio kadar da memoriše cijelu knjigu indijskih veda, a to vam je, slovima i brojem više od 1000 (hiljadu) himni posvećenih božanstvima prirode. To vam je znatno više od sviju knjiga koje je kao udžbenik, literaturu ili zakon, u štampanom obliku, za dosadašnjeg života takla ruka tipičnog predstavnika naroda.
U neveselom kontekstu pominju se seoski učitelji. U Crnoj Gori koja do prije pola vijeka jedva da je imala učitelja osim seoskih. To su ljudi koji su opismenili hiljade ljekara, sudija, slikara, pjesnika, revolucionara, opozicionara, investicionih bankara, zanatlija. Učili su ih da čitaju, pišu, razmišljaju i vjeruju u sebe.
Ako dobro pamtim, seosko sam dijete, seoski učitelji su djecu učili da se dobar život gradi radom znanjem i respektom prema bližnjima. To su bile sluge znanja i bili su temelj budućnosti. Kao Petar Ćirković. Kao Sula Radov. Kao Špiro Kovačević koji je prekinuo tradiciju da se u školu šalju samo sinovi i upisao 12 djevojčica. Kao Jovan Ćirov Radulović iz Komana. Kao Pero Pavićević Ćori koji je opismenio Lijevu Rijeku i dobar dio Vasojevića. Kao Zorka Tomanović u Morinju. I kao Andrija Jovićević koji se protiv nepismenosti borio u Morači.
Bez seoskih učitelja, mili moji, mi bi još bacali uljevlje i olovo u vodu, vezivali crven konac od uroka i šaputali tajna imena radi liječenja ljudi i stoke. Tajne opstanka na kršu i goleti prenijeli su narodu koji je preživio jer u svom prtljagu nosi pamćenje neuništivo kao rimski beton. Do svjetla i izvora života, iznijeli su djecu koju bi bez njihove prosvijećenosti izgorio plamen siromaštva i bešćutnost plemena.
Ko je stvarao ljude tvrde kao kalcit, ljude koji sa sami zatvaraju pukotine tamo gdje je mišljenju i jeziku naudilo vrijeme? Seoski učitelji.
Ko je ispod razbarušene spoljašnjosti skrivao postojanost memorije cijeloga istoka? Tin Ujević.
Kad se sprdamo s učiteljima i klasicima pjesništva ne ponižavamo ni pjesnike ni učitelje. Samo pokazujemo svoj odnos prema znanju Na prilično smo nebezbjednoj nizbrdici i ništa više ne možemo prepustiti mašti u vezi s našom budućnošću. Garant!
Izvor: RTCG
