Piše: Vladika Grigorije
Ponovo iste, toksične priče… Ponovo mi i oni, ponovo nas svi mrze, ponovo nas nepravedno optužuju. Ponovo se gordimo, ponovo ne damo na sebe.
Ponovo ne smijemo da se pogledamo u ogledalo. Ponovo ne želimo da vidimo sebe očima drugih – a u tome je, duboko sam u to uvjeren, sva tajna čovječnosti.
Empatija, jednom riječju.
Ponovo ne želimo da razumijemo ono o čemu govori sva istorija, nedvosmisleno jasno, uvijek i iznova. Da, uvijek i iznova, nažalost. Problemi među ljudima mogu se riješiti samo razumom i riječima. Tamo gđe nema mjesta za razum i riječi nastupa nasilje. A ono nikada ne donosi rješenje. Čak i kada nema izbora, čak i kada se mora silom odgovoriti na nasilje radi odbrane nemoćnih, radi odbrane čovječnosti, i tada to nije rješenje – i tada, kada se sve završi, moraju nastupiti riječi i razum.
Prije više godina sam, nakon jednog veoma dobrog i otvorenog razgovora sa reisom Kavazovićem, osjećao potrebu da mu se obratim i pismom u kome sam se trudio da sažmem svoje stavove u vezi s onim što tako duboko i bolno opterećuje odnose naših bratskih naroda, srpskog i bošnjačkog. Za taj razgovor, kao i za plodove koje je donio, osjećam potrebu da to istaknem, zahvalan sam mu i danas.
Prije nego što nastavim, želim na ovom mjestu da naglasim da iako u ovom trenutku povremeno boravim u Bosni i Hercegovini, mislima i duhom nisam je nikada napuštao. Ona će zauvijek ostati moja domovina, u kojoj sam proveo 50 godina svog života i u kojoj jednog dana, ako Bog da, namjeravam da završim svoj ovozemaljski krug. Zato i smatram da imam pravo i, štaviše, obavezu da govorim o ovim temama kada god se za tim ukaže potreba.
Saglasili smo se, dakle, tom prilikom reis Kavazović i ja da, koliko je do nas, moramo pokrenuti i voditi neprestani dijalog na svakom nivou. Saglasili smo se i u vezi s tim da su „naše“ tuče i svađe, srpske i bošnjačke, prečesto bivale za tuđi račun, ali da to, međutim, nikako ne može biti izgovor za našu nerazumnost. Takođe, dijalog među našim narodima u Bosni i Hercegovini, to je važno neprestano naglašavati, nikada i nipošto ne smije biti na štetu trećeg.
Saglasili smo se i u vezi s tim da moramo otkopati sve naše jame i iznijeti kosti na svjetlost sunca. To bi bio jedini pravi put, ukoliko hoćemo da budemo propovjednici istine i dobročinstva, ukoliko hoćemo da se krv osuši i spere, ako hoćemo da se umijemo i skinemo skramu koja je toliko puta zaslijepila naše oči i umove i učinila da postanemo ne samo zvijeri već i gori od zvijeri.
Nakon što smo zaključili da je ovo jedini put i način, naš razgovor je tekao lagano poput tihe vode.
Složili smo se tom prilikom i dogovorili da neprestano naglašavamo kako Bosna i Hercegovina i bilo koji grad u njoj ne može biti više „naš“ nego „vaš“. Bili smo iskreni i kada je riječ o politici i o takozvanim teškim političkim pitanjima, pa smo imali hrabrosti reći jedan drugome koja bi Bosna i Hercegovina bila neupitna. I lako smo se složili da bi to bila samo ona u kojoj su neupitne i Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine, u kojoj je svakom živom čovjeku zagarantovana sloboda, ljudska prava, ispovijedanje vjere i čuvanje dostojanstva drugome kao samome sebi.
Saglasili smo se i u vezi s onim što nas sve boli. Dogovarali smo se da obiđemo naša najveća stratišta Gradinu – Jasenovac, Srebrenicu, Prebilovce, Kazane, Bradinu, samo nas dvojica, kao ljudi, ne pred kamerama, nego pred Bogom i žrtvama. U cijelom našem iskrenom i ljudskom razgovoru preovladavalo je osjećanje slobode i razumijevanja onog drugog. Rekao sam reisu da znam kako su on i njegov brat hodža u ratu iskusili tamnicu i stradanje u pravom smislu te riječi. Rekao sam mu i da smo moj brat sveštenik i ja takođe direktno iskusili bol, kroz ranjavanje i razne druge muke.
Ni reisu ni meni niko ne može da spočitava nekakav nedostatak rodoljublja; da, bili smo tu obojica, sve vrijeme rata. Bili smo tu i trajno ćemo ostati vezani za svoju zemlju, čak i onda kada se dogodi da neko od nas nije stalno fizički tu. Jer nemamo drugu zemlju. Naš osjećaj patriotizma odnosi se na jednu i istu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, onu za koju mnogi sa strane kažu da je najčudnija po tome što je njeni građani ne vole. Saglasili smo se onomad da je upravo to ono što želimo da promijenimo iz korijena.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Saglasili smo se i u vezi s tim da u zajednicama u kojima služimo ima mnogo ekstremnih pojedinaca i grupa koje mogu razumjeti sve osim ljudskosti i poštovanja. To su oni koji pretenduju da znaju šta misli i želi Bog. To su oni koji prisvajaju Boga. To su oni koji ubijaju u ime Božije. Saglasili smo se da se nećemo bojati. Otvaranjem dijaloga započećemo liječenje onoga što je bolesno u nama, ali ćemo još više i prije pospješiti ono što zdravo, a toga ima i te kako mnogo.
Naši ljudi, opet smo se složili, bilo da su Srbi pravoslavci ili Bošnjaci muslimani, prije svega žele život, dobro i mir. Vole da rade, vole da imaju, vole da pjevaju, vole da dijele dobro jedni s drugima. Nema kraja tome koliko dobrih osobina ima ovaj narod. Otuda i čudi kako ne uspijevamo da nađemo načina da spriječimo ovu vatru zla u nama i među nama.
Saglasili smo se tada i da ćemo pozvati sve ljude dobre volje da nam se u ovom našem poslu pridruže: intelektualce, istoričare, teologe, sociologe, filosofe, pravnike, politikologe i tako redom, ne bježeći ni od jednog bolnog pitanja, budući vazda i u svakom trenutku spremni da čujemo kritiku i da promijenimo i primijenimo sve što je neophodno.
Riječju, razumjeli smo se.
Je li to zaista tako teško?
Izvor: Radar
