Piše: Oliver Janković
Prve fudbalske „makazice“ koje sam vidio na tv ekranu izveo je Kevin Kigen u nekoj od utakmica za englesku reprezentaciju. I pored obilja drugih velikih majstora fudbala na prelazu iz 70-ih u 80-te godine XX vijeka, ime i prezime ovog lidera Liverpula i Hamburga nekako se magično lijepilo za usne dječaka na školskim i uličnim igralištima. Svaki dobar potez, svaki gol ili dribling djeca su „potvrđivala“ uzvikom tog zvučnog i ritmičnog „Kevin Kigen“. Dvije Zlatne lopte, 4 trofeja Premijer lige i jedan Kup šampiona tek je statistički saldo jedne sportske i medijske pojave koja je nadilazila sve brojke. Kad se kaže da neko igra ili izgleda poput Kigena, to je bio kompliment talentovanom fudbaleru ali i uopšte, muškarcu koji odrasta. Njegova duga kovrdžava kosa je lepršala je potpuno u skladu sa njegovim igračkim umijećem na terenima širom Evrope.
Odigrao je samo jedan mundijal. Onaj u Španiji 1982. I iako nije izgubio niti jednu utakmicu, a zabilježio tri pobjede, morao se „vratiti kući“ prije polufinala, zbog neobičnog sistema takmičenja koji se igrao samo na tom prvenstvu.
Vijest o njegovoj smrti poklopila se sa viješću da se završio još jedan Mundijal. Titule, rezultati i brojke odlaze u istoriju, a nadahnuće tolikim ljudima, koji su odrastali uz primjere viteške borbe kakvu je svjedočio fudbalski kralj Kigen, ostaje zauvjek u genima i dušama, kao inspiracija za neke buduće pobjede.
