Svaki trzaj nesigurnost jeste rezime jedne unutrašnje priče. Svaki junak unutrašnje priče najviše liči na ono drhtavo biće iz Kafkine „Jazbine”, što čitav život provodi u brigama za sjutrašnje dane. „Lepo je imati ovakvu jazbinu za blisku starost […].” Pa, ipak, svaka ljepota nije poslanica koja garantuje: „Jer ako živimo, Gospodu živimo; ako li umiremo, Gospodu umiremo” (Rim. 14, 8)
Ljepota, dakle, može biti i samoobmana, latentna autonaracija – prekrivanje savjesti nesvjesnim ogrtačem nesigurnosti, unutarnje panike; danas bismo rekli: anksioznosti.
Iskustvo anksioznosti u današnjem svijetu ne može da umanji naučna i tehnološka revolucija, statistički dokazi da se produžio životni vijek, da se kozmetičkim i hirurškim intervencijama može produžiti mladost lica i tijela.
Sve čovjek ulaže, sve dostiže ali iskustvo unutrašnje priče nikako ne može prevladati medikamentima i eliksirima iz spoljašnje realnosti. Nema lijeka ni u naprednim filterima Metaverzuma.
Čovjek još od praoca Adama preduzima taj bijeg od sebe. Kad Gospod upita: „Adame, gdje si?”, uvijek slijedi isti odgovor: „Čuh glas Tvoj u vrtu pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih”.
Nastavak ove stare priče mogao bi se razmotriti i kroz tumačenje Jovana Kornarakisa:
„To priznanje [Adamovo priznanje, prim. M. D.] otkriva unutarnju paniku Adamovu. Adam u stvari hita da se sakrije od sebe samog, jer njegov problem je unutarnji. Ovo se i potvrđuje njegovim odbijanjem da prizna krivicu i da se pokaje. Odgovornost za svoje stanje on pripisuje Bogu i pokazuje, veoma krasnorečivo, da na taj način pokušava da se zaštiti od osećaja nesigurnosti koji se u njemu rodio, upravo stoga što je potisnuo i ugušio glas svoje savesti: ’žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh’ [Post. 3, 12]. Nisam ja kriv, kaže Adam Bogu, nego ti koji si mi dao ženu koja me nagovorila da prestupim tvoje zapovesti. Ovaj način samoopravdavanja Adamovog lakonski izražava svu dubinu i širinu osećanja nesigurnosti koji obično muči čoveka koji odbija razgovor sa svojom savešću. Onaj koji guši glas svoje savesti, u sebi stvara jednu pretnju, jedan osećaj nesigurnosti koji ga muči”.
Prema tome, pročitati svoju unutrašnju priču jeste jedini stvarno pošten posao, a sve drugo jesu izgovori zarad ljepote života na zemlji.
Milorad Durutović
