Priča je u tome da i oni koji gube moraju jednom pobijediti. Zato se i identifikujemo s njima, jer je taj momenat pobjede pun suza i sreće, nije samo još jedna značka u nizu nekog Juventusa ili Dinama iz Zagreba
Novac ne donosi sreću ali malo ko od nas bi iskreno mogao da kaže da ne želi biti bogat. Ipak, razlozi zbog kojih bogatstvo želimo su različiti – neko žudi za putovanjima, nego za nekretninama i vozilima, neko za uticajem. Ali u toploj junskoj noći prije neke dvije godine sam u Njegoševoj ulici u Beogradu čuo od prijatelja vjerovatno jedinstven razlog. “Kako nisam bogat, kako nisam neki oligarh ili tajkun”, reče. Prije nego što sam stigao da ga upitam za razlog, nastavio je: “Fino bih kupio Arsenal iz Tivta, usuo ogroman novac i za par godina imao novinske članke – Prvak Evrope je Arsenal, ali iz Tivta! Taj moj prijatelj nit je Tivćanin, nit je neki fudbalski znalac, a pogotovo nije bogataš. Ali je ljubitelj dobre priče, a svaka dobra je u nekom smislu i velika priča. Kakva je to priča i zašto bi nas bilo briga što je tamo neki Vest Hem iz istočnog Londona uzeo treće po snazi evropsko takmičenje?
U želji da razumijemo sport, mi konstantno pokušavamo da ga definišemo. Tako su se i odomaćile misli “sport je rat bez pucanja” ili “sport je rat drugim metodama” i slično. Ali te, kao i sve druge definicije, suštinski promašuju poentu, kao što uvijek svakoj definiciji bježi ono iracionalno u nama. Možemo mu se možda približiti, možemo ga u nekoj mjeri osjetiti i tako smatrati da smo na korak od istine ali nam uprkos tome isklizava.
Mogućnost bilo kakvog definisanja je postala i teža prelaskom sporta u globalni fenomen, pogotovo fudbala. Odjednom tumačenje igre kao odmjeravanja snaga između gradova, naselja, kvartova više ne važi. Nije pitanje da li je Bar bolji od Cetinja, Voždovac od Karaburme ili Dalmacija od Zagorja. Sva ta identifikovanja odjednom padaju u vodu ako se moj kum i ja guramo i vičemo dok na terenu “ratuju drugim metodama” Vest Hem i Čelsi. I neću gubiti vrijeme u objašnjavanju opštih mjesta da se radi o globalizmu, o komercijalizaciji, da je poenta prodati dresove u Kini i da se reklame sa stadiona vide podjednako u Vijetnamu i Sjedinjenim Državama. Sve to znamo, ali iracionalno ostaje. Možemo danima da objašnjavamo kako je to sve način da Adidas i Umbro prodaju što više svoje robe. Možemo mjesecima da predajemo o tome kako su se gladijatorske igre iz Koloseuma prenijele na travnate terene i male ekrane. Možemo razglabati u beskraj kako su nekad siromašni zabavljali bogate dok su danas uloge zamijenjene pa su siromašni ti kojima se skreće pažnja dok gledaju bogate koji šutiraju kožnu loptu. Sve to možemo reći i znati ali opet nećemo promijeniti suštinu – to iracionalno postoji, mi fudbal gledamo, do fudbala nam je stalo, i to kroz timove i igrače sa kojima nemamo ništa zajedničko, sa stadionima na kojima nismo nikad bili, sa klupskim istorijama i mitologijama koje nisu iz naše ulice.
Meša Selimović je u suštini pronikao u tu iracionalnost odgovarajući na nešto drugačije pitanje u romanu “Tvrđava”, pišući: “nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva.” Teško da se književni velikan kroz Ahmeda Šaba pitao o tome zašto navijamo za istočni London ili plavu stranu rijeke Mersi, ali je njegova misao razumjela potrebu da se dio nečega, a danas se dijelom najlakše postaje kroz navijanje, lokalno i globalno.
Koliko god suludo bilo provoditi dva-tri sata sedmično (a nekad i više) u nervozi, u ljutnji, u povici na sudije, u tom stalnom osjećaju nepravde po kojem se tuđi uvijek provlače, uvijek ih guraju, a naši su uvijek oštećeni, uvijek bolji ali nesrećni, uvijek “zamalo”, mi u tome stvarno uživamo, to nam je zaista potrebno. Potrebno nam je pripadanje, potrebno nam je da je nešto naše, pa i da je najgore. Potrebne su navijačke boje i pomenuta mitologija koja čini da smo dio nečega većeg od nas. Važno nam je da znamo kako smo za vrijeme našeg života na zemlji pripadali, ugradili se u priču. Jer ono što mi “kupujemo” nisu dresovi, nisu šalovi, nisu karte, mi kupujemo priču čiji smo tako integralni dio.
Već pomenuta globalizacija je upravo to donijela – veću dostupnost priča i našu individualnu mogućnost da se saživimo s njima. Jugoslovenski prostor nas je tome pripremio – nevezano za rat i sva ta grozna zbivanja, dobar dio žitelja je već bio opredjeljen i za svoj lokalni klub, ali i za neki od četiri velikana. Šta znači nekome iz Slavonskog Broda ko je volio Hajduk Split da isto tako voli Atletiko Madrid? Ili nekome iz Herceg Novog ko je navijao za Partizan da sad vjerno prati Inter Milan? Čim se odaljimo od mogućnosti redovnog odlaska na stadion, nije pretjerano različito koju ćemo priču “kupiti”, koju priču ćemo prihvatiti kao svoju. Globalni fudbal nam je tako prodao sve ove proizvode a mi ih sa uživanjem degustiramo.
Zato je većina pohrlila da kupi Junajtedov Teatar snova, preokret nad Bajernom u zaustavnom vremenu, minhensku tragediju i “bebe” koje su došle iz nje. Neki su kupili Barseloninu “Masiju”, magiju od Krojfa do Mesija i tika-taku. Neki crveni a neki plavo-bijeli Milan, neki Liverpulovu dugovječnost ali i Hilsborovskih 97, a neki moć Real Madrida. Sve se to globalno moglo lijepo prodati i u svim tim velikanima uživati. Ali ima i nas koji valjda volimo da nam je teško, koji ne volimo klubove snova, već nalazimo pripadnost u onima koji se vječito bore a ne uspjevaju, onima od kojih se “sreća krije”.
Na svaku fabriku čuda i teatar snova dođu neki Real Betis, Kaljari ili Fulam. Klubovi koji se čine daleko životnijim, koji se bore i nekako istrajavaju (ignorišimo zarad teksta da su i to multimilionske mašine i posmatrajmo ih u relaciji prema najvećima), da ponekad uspjevaju da pobijede najbolje. Da ponekad stignu i do finala. A jedno finale takvih klubova djeluje zahvalnije i ljepše od ponavljajućih tripleta. Moguće da je UEFA Liga konferencija, treće kontinentalno takmičenje po snazi, upravo i ustanovljeno da se ovim klubovima da šansa. UEFA nam je vrlo vjerovatno prodala još jedan san, još jedno korisno pripadanje. I neka je.
Himna Vest Hema su čuveni “balončići” i u njenom tekstu se krije sva priča ovog tima. Tekst šlagera koji je postao navijačka pjesma se bazira na refrenu “Sreća se uvijek krije a svuda sam je tražio” i predstavlja jednu tugaljivu baladu o neuhvatljivosti bilo kakvog uspjeha. To je priča kojom je mnogo nas kupljeno – ta istrajnost iako ne ide, ta vjera u bolje koje nikad neće doći. I srećom (sakrivenom?), Vest Hem baš dugo nije iznevjerio jer do 7. juna 2023. godine nisu osvojili bilo kakvu titulu 42 godine, a evropsku punih 57 godina. Junajted je tako Teatar snova, ali je Vest Hem svakodnevica u kojoj se za srećom traga a nikad ne dolazi.
Šta je onda velika priča čekićara iz istočnog Londona sada, kada su titulu osvojili? Sada, kada imaju nov, uglancan, pehar? U tekstovima o sportu ovo je vjerovatno pravo mjesto za statistike, promjene sastava, ključne igrače i momente zamjena. Ali nema potrebe za tim. Neće veliku priču učiniti ništa većom činjenica da je u drugom kolu savladana ekipa Silkenborga 3-2 u Danskoj. Niti mijenja nešto ako znamo da je u četvrtfinalu u Larnaki AEK-u oba gola dao napadač Majkl Antonio. Sve se to da saznati na vikipedija stranici njihove ovogodišnje sezone.
Vest Hem je mali tim koji za sebe misli da je velikan, da je poseban, da je Nešto. Kada pitate navijače koji je najveći uspjeh tima, reći će da je to osvajanje Mundijala 1966. Klub pa osvojio Mundijal? Iako je istina da su za Englesku ključne role odigrali čekićari Bobi Mur, Martin Piters i Džef Hurst, ipak je malo pretjerano jednom timu “dodijeliti” pehar. Ali osjećaj veličine je takav. Sledeće o čemu će vam pričati je da igraju posebnu vrstu fudbala, takozvani “West Ham Way”. Time misle na jedan period iz osamdesetih kada je ekipa zaista forsirala, za to doba u Engleskoj neuobičajen, napadački, lepršav fudbal u kojem su se isticali Toni Koti, Frenk Lampard Senior, Alen Devonšir. Takav fudbal je ekipa igrala i na prelazu u dvadeset prvi vijek kada je Paolo di Kanio virtuozno davao golove ali su svejedno povremeno ispadali iz lige. Koliki god navijač bili, svjesni ste da su to samo bajke o slavnim vremenima koja su daleko kraće trajala nego šta nam pamćenje sugeriše.
Koja je onda priča o Vest Hemu? To je priča zvana “ja sam najbolji, ali me neće”, sasvim u skladu sa navijačkom himnom i životom, pamćenje vezano za velike momente ali bez obraćanja pažnje na sve ono između. To je ono što pričate dok pred sobom gledate kako vas Notingem Forest iz treće lige “trpa” u kupu 5-0 (januar 2014) ili Brajton praši sa 4-0 u Premijeru. Vi ćete svakako, na stadionu ili ispred televizora, uredno gledati to mučenje kao da nemate dovoljno svojih problema.
Zato smo i kupili Vest Hem kao nešto više, kao vjeru da se ta neuhvatljiva sreća ipak ponekad nađe. Priča o njima je prošlogodišnja, kada je ekipa išla skoro do kraja Lige Evrope, čisteći s puta velikane tog takmičenja među kojima su Lion i Sevilja. To je bila poslednja sezona u karijeri za Marka Nobla, kapitena prozvanog “gospodin Vest Hem”, koji je čitav svoj fudbalski život proveo u bordo-plavom dresu ne osvojivši ništa. Djelovalo je filmski da će možda, u svojoj poslednjoj utakmici podići trofej evropskog takmičenja, da će mu se fudbal odužiti zbog klupske vjernosti. Neki su, a možda i on sam, sanjali da bi u toj poslednjoj utakmici mogao postići pobjedonosni gol, recimo iz penala. Taman kada se činilo da postoji šansa, u polufinalu se ispriječio Frankfurt i učinio da Nobs ne osvoji nikakvu titulu. Fortune always hiding, jel’te.
Ove godine, čekićari su došli do finala UEFA Lige konferencija bez poraza. U finalu ih je dočekala još jedna luzerska ekipa koja bi mogla biti velika a nije – Fjorentina. Možemo napisati kako je u borbenoj utakmici Vest Hem slavio, iako je bilo fer da se ide na produžetke. Stoji i da je Džerod Bouen dao pobjedonosni gol u devedesetom minutu u svom stilu, pretrčavši poslednju liniju odbrane protivnika. Stoji i da je utakmica bila tvrda a da pehar nije baš vrhunski rang evropskih takmičenja. Stoji i da bi bilo pošteno da su Italijani (čiji se trener i preziva Italijano) otišli sa trofejem kući. Ali to nije priča, to je samo izvještaj.
Priča je u tome da i oni koji gube moraju jednom pobjediti. Zato se i identifikujemo s njima, jer je taj momenat pobjede pun suza i sreće, nije samo još jedna značka u nizu nekog Juventusa ili Dinama iz Zagreba. Priča je ta da je Dejvid Mojes, trener Vest Hema, posle 1097 mečeva osvojio prvi trofej u karijeri. I ovaj Škot, žestoko osporavan jer je sa njim počela era Junajtedovog pada nakon penzije Aleksa Fergusona konačno opravdao nadimak koji su mu u Londonu dali – Moyessiah (spoj prezimena “Moyes” i Messiah – mesija). Medalju koju je dobio je odmah predao svom ocu, starom 87 godina, jer se i za tog starog tatu sinovljeva sreća očito skrivala sve do sad. Priča je da je Deklan Rajs, dječak odbačen iz Čelsija, bogatog kluba kao netalentovan dobio priliku u manjoj ali hrabroj sredini. Tu je ušao u tim kao tinejdžer razvivši se u jednog od najboljih igrača na svojoj poziciji, u standardnog reprezentativnog prvotimca. Godinama tražen od najbogatijih klubova, ostao je vjeran timu umjesto da prvom prilikom juri svjetla Lige šampiona. Kada je konačno ove sezone dobio kapitensku traku nakon odlaska Marka Nobla, odužio se tako što je vodio svoj tim do prvog trofeja nakon 42 godine. Prvog evropskog nakon 57. Sada, ovjenčan tom slavom ima pravo da ide gdje god hoće, pod kojim god uslovima želi, njegovo ime ostaje upisano u rang klupskih velikana. Uz Mojesa, na klupi su bili i Kevin Nolan, kapiten Vest Hema koji je traku prihvatio kada je klub ispao u drugu ligu i bio najbolji igrač u vraćanju “tamo gdje pripadamo”.
Tu je bio i možda najvažniji od svih, sportski direktor i gospodin Vest Hem, Mark. Priču predstavljaju i dva tiha Čeha koji su u svom gradu i svojoj zemlji podigli prvi trofej – Tomaš Souček i Vladimir Coufal. Priča je i Majkl Antonio, suludo hrabar i snažan igrač koji se tokom svoje karijere u bordo-plavom dresu jedino na mjestu golmana nije oprobao – bio je i veznjak i krilo i bek i napadač. Uvijek za tim. I on je sada šampion.
Sreća se stalno skriva, koliko god je tražili. No, fudbal, kao i život, udijeli nam ponekad jednu prašku noć, jedan pobjednički gol u devedesetom minutu i kaže nam da je sve to bilo vrijedno, da je sav trud bio smislen i da ćemo, makar na sekund zapjevati sa našim izabranicima “We are the champions”. A UEFA je, mora se priznati, trijumfovala sa novim takmičenjem – i Roma prošle i Vest Hem ove prigrlili su borbu za trofej, navijača je bilo sijaset, karte su bile rasprodate, bilo je čak i nemilih scena na tribinama. Pripadanje se nastavlja, kao i borba za naše priče. Možda jednom i onaj moj prijatelj vidi Arsenal iz Tivta ili neki drugi mali tim kako ispisuje svoje ime i svoju priču za cio svijet.
Stefan Đukić
Izvor: Velike priče
