
U najintimnijem doživljaju, u odaji samorazumevanja, pisac se izdvaja u odnosu na svet. On sebe poima kao nešto nesvodivo na mere sveta. Kao da duh u njemu traži takvo izdvajanje. Ono katkad postaje vidljivo kroz nepristupačnost ili incidentnost u svetu. Sámo izdvajanje prećutno podrazumeva vrednosni karakter. Tako svet postaje nešto obezvređeno. Jer, duh pisca počiva na vrednosnoj superiornosti u odnosu na materiju sveta. No, istovremeno, duh pisca paradoksalno teži da se ovaploti u otuđenosti sveta kroz uspeh i slavu. Odjednom ono što je bilo obezvređeno postaje jemac onoga što je vrednije. Kako to? Zašto se pisac ne zadovoljava svojom osobenošću, tako opijajućom, svojom ekskluzivnošću u okeanu inkluzivnih, tako opojnom, svojom samoćom, tako oholo božanskom?
Da bi prikrio piščevu paradoksalnost, Prust je – u raspravi Protiv Sent-Beva – podelio piščevo biće na ono što je umetničko, nedostupno ikakvoj objektivaciji, i ono biografsko: kao neodvojivo uronjeno u objektivaciju. Otkriti pisca znači otkriti logos bića u njemu, a ne jednostavne činjenice njegovog života u svetu. Jer, pisac ne teži onome što traži od sveta, pošto to traži neko u njemu. Taj koji traži navodno nije on. Otud se – glasila je pouka – piscu kao umetniku i ne može pristupiti ako koračamo stazom sveta: čak i po tragovima njegovog zaplitanja u svetsko pozorje, u trivijalnosti trenutka i prekršaje običaja. Umetničko se ne pronalazi na svetskom putu. O tome svedoči mladićka tuga Tonia Kregera kao rana koja krvari dugim trajanjem umetničkog života.
No, ima pisaca koji postignu baš ono što navodno ne traže od sveta. Kao što je postigao Tomas Man. Šta je učinio kada je – u pripovednoj zamisli – odelio umetnika od čoveka u Toniu Kregeru? Ili: kada je naglasio da klavirske dirke koje se povinuju prstima Hana Budenbroka označavaju kraj dugotrajne trgovačke tradicije moćne porodice? On je svakako obeležio početak njene dekadencije. U skladu sa šopenhauerovskim učenjem, u Budenbrokovima taj proces dobija zreli plod u rađanju muzičkih tonova iz umora i obamrlosti volje koja kola porodičnom krvlju: za razliku od volje koja se, nezasito i neumorno, valja svetom.
No, Tomas Man kao da se nehotično podsmehnuo onima koji su ovu umetničku sudbinu pomislili da pronađu u njemu. Jer, ono geteovsko – koje je težilo da poživi do okončanja izgradnje Panamskog kanala – lako se prepoznavalo u građanskoj spretnosti njegovog životnog puta. Pisac nije nužno u neskladu sa svetom. Ivo Andrić je voleo ovu harmoniju: kao što je voleo Getea i Tomasa Mana. Bila je to poslednja harmonija kojoj se nadao: da će svet, upoznavši duh umetnosti, utažiti bol koji se u njemu rasprostire. U toj veri su postojala značenja humanističkog paradoksa.
Sasvim subverzivno u odnosu na duhovnu misteriju umetnosti, ovo poščevo postignuće kao da nastaje po nekoj skrivenoj nužnosti i verovatnosti: njegov duh postoji u rezonanci sa epohom kao trenutkom objave i kulturom kao trajnim zaleđem književnog dejstva. I kada iščile damari prepoznavanja koje vreme utiskuje u umetnost, kultura – kao pokretna večnost – obezbeđuje duh umetnosti u vremenu: i njegovom svetu. Tako je taj duh, neočekivano, prirastao magistralnom kulturnom toku, prožetom sadržajima sveta, njegovim moćima i, odsudnije, njegovim ustaljenim značenjima i očekivanjima.
No, ako je piščev duh – po istoj nužnosti i verovatnosti – nedostupan svetu: šta tada? I to se pojavljuje kod velikih pisaca. Premda svagda prisutan, paradoks postaje očevidan kad se vrednosti pisca, sasvim nesporne, u trenutku priznate, sudare sa promenom kulture. U Platonovoj Gozbi se proslavlja pobeda tragičkog pesnika Agatona.
On je pobedio dva puta, kao i Euripid, čija je druga pobeda, sa Bakhantkinjama u režiji prestarelog Sofokla, bila posmrtna. A ipak od Agatona nam nije ostalo ništa: nijedna drama niti stih. Dok o ovom paradoksu pripoveda, Jovan Hristić postavlja pitanje: kako je to bilo moguće? Kulturološki obrazovan odgovor mogao bi glasiti: možda je u pesniku odjekivalo antičko, odviše antičko na način koji nadolazeće hrišćansko vreme nije osećalo bliskim. Kultura je, dakle, napravila izbor u skladu sa svojim očekivanjem. Otud je skepsom i subverzijom ispunjeni Euripid očuvan bolje od Eshila i Sofokla: njegova sumnja u bogove starog sveta odgovarala je duhu budućih pokolenja. No, pitanje se može proširiti: šta znači okolnost da je bilo moguće zaboraviti tragičkog pesnika čije su vrednosti bile priznate i očevidne? Jer, nemoguće da je njegovo delo bilo tako nevredno, kad je i Aristotel za njega vezao dopunu svog shvatanja tragičke radnje. Pisac Poetike je ustvrdio da se u tragediji stvari odvijaju po nužnosti i verovatnosti. I dodao: ako se tako ne odvijaju, onda je to – kao što je kazao Agaton – zato što je verovatno da se nešto događa i protiv verovatnosti. I upravo se to dogodilo delu tragičkog pesnika: ostalo je nesačuvano.
U srcu ovog paradoksa je saznanje o tome da vrednosti nisu dovoljne za trajanje, i kad su dovoljne za uspeh, jer je duh slab u odnosu na svet. Tada je pisac na iskušenju. Nekad ono probije nesputano i neoblikovano, kao kada je Menandar uputio prekor pobedniku: „Filemone, zar se ne zastidiš kad me pobediš?” Ne samo da se Filemon nije zastideo nego nije ni odgovorio: pobednici ne odgovaraju, jer je pobeda odgovor. U biću pobednika otkucava nevidljivi trijumf sveta – kao pobede – nad duhom kao nesvodivim na svet.
I tako je piščeva duša zauvek raspeta. On ne zna šta da odabere. Autentičnost kao duh koji ga čini jedinstvenim? Ili: malo prilagođavanja u pravcu vrednosti kao izraza trajnog naloga koji izručuje kultura? Ili: još malo pomeranja u pravcu uspeha, koji ga kameni u izrazima trenutka? U takvom izboru, kao da se pisac prepušta svetu, pa vara duh: postaje stranac u sebi, sa nadom da kultura neće primetiti razliku. Ali, u ritmu neke nepredstavljive nužnosti i verovatnosti, sasvim neverovatne i okrutne, ona ipak primećuje tu razliku, jer je autentičnost – kao tajna duha – isparila. Ona nije dovoljna za svet, ali je neophodna za duh: napustivši je, pisac gubi svet onako kako je napustio duh.
*Tekst nije dozvoljeno preuzimati bez odobrenja autora.
Milo Lompar
Izvor: andricevinstitut.org/Iskra