Priča o Cetinju donekle je priča o Crnoj Gori, jer, oni koji je najviše štite obično snose najveću odgovornost za stanje u kom se danas nalazi. Cetinje postaje mit, a nose ga u srcu svi oni koji su otišli, pa grad posmatraju kao da je to grad iz filma Cinema Paradiso. Imaju pravo na to.
Pita me prijatelj, što se dešava sa Cetinjem? Razgovaramo dva sata, odgovora nema na vidiku. Niko ne zna. Ni oni što tvrde da znaju ne znaju.
Čitaju se pjesme Lesa Ivanovića, pozivamo se na Kiša, deklamuje se Slavko, ali i dalje nema odgovora. Banalnost fejsbuk statusa prekrije sjajne stihove i govore.
Jedna od najboljih knjiga o Cetinju je knjiga Orlov krš Bata Tomaševića. Tamo ima traga koji vodi odgovoru. Ali to su samo staze, danas se ne može ništa sa sigurnošću reći, jer čovjek neće da se ogriješi o grad, a skupa je danas svaka riječ, jer se greška vreba, dočekuje na volej, protumači ze svako slovo onako kako kojoj strani odgovara.
Priča o Cetinju donekle je priča o Crnoj Gori, jer, oni koji je najviše štite obično snose najveću odgovornost za stanje u kom se danas nalazi. Cetinje postaje mit, a nose ga u srcu svi oni koji su otišli, pa grad posmatraju kao da je to grad iz filma Cinema Paradiso. Imaju pravo na to.
Ali ono što danas jedan grad čini gradom su uslovi za život. Gradski saobraćaj, saobraćajnice, bioskop, biciklističke staze, opera, bazeni otvorenini zatvoreni, sve što i bebi i penzionerima može grad da ponudi, svim ljudima, da im bude život lakši, da uživaju u životu.
Bojim se da je Cetinje prepušteno vremenu, da su šanse propuštene, da i zakon o prijestonici nema prevelikog efekta, jer džaba stožu pare u Cetinje ako se grad prazni.
Podgorica je na svakih desetak godina potpuno drugačiji grad. O Budvi i Tivtu da ne govorimo. Ima tu i dobrog i lošeg, ali kakvi su da su, ta tri grada su gradovi za neke nove generacije. U njima se nešto novo dešava.
Cetinje je nažalost grad neodvojiv od istorije, odsječen od modernog doba. Neko ga je izopštio još počev od 1990. godine, isisali su sve i ostavili pođele.
Nešto tu ne štima, jer neko je morao da odgovara, makar zbog fabrike čokolade. To je savršena šarena laža. Da je neko obećao fabriku Mercedesa, još da im se oprosti na megalomaniji. Ali Cetinju su obećali čokoladu, slatko zar ne? A frižidere su ispraznili, Obod zatvorili.
Treba pitati prethodne gradonačelnike zašto je Cetinje danas ovakvo kakvo jeste. Zaustavljeno u vremenu, izgleda poput kulisa za film.
Odgovora nema jer nema poente. I da dobijemo odgovor sad je kasno. Štampaju se knjige razne, a sve su to krivice koje se prebacuju drugima. Nema niko ni srca ni petlje da prizna što to bi sa Cetinjem.
Preemotivno je to pitanje, a tako često zloupotrijebljeno. Zato će i ostati mit, jer mitovi lijepo zvuče ali je teško vjerovati u njih.
Tako će i za sto godina ljudi koji budu slušali o Cetinju teško moći da povjeruju što se sve dešavalo na tim ulicama i u zgradama. Jer priča će biti previše lijepa, a biće premalo dokaza. Nažalost.
Da vidimo hoće li biti na Cetinju pjesnika i romanopisca novije generacije da priču o Cetinju spakuje u poeziju ili roman. Jer, od silnih “istorijskih fak(a)ta” ljudima se smuči, takve knjige Cetinje nije zaslužilo.
Cetinju ostaje da se nada najboljem, kako to o sebi reče jednom jedan pisac I. T.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
