Rat u Ukrajini je za svakog ko iskreno voli Rusiju i Ukrajinu kao bratske države i narode, te jedinstven kulturni i duhovni prostor potpuna katastrofa. Niti su svi Ukrajinci nacistički bataljoni „Azov“, „Ajdar“ i sl, niti su svi Rusi Putinovi jastrebovi. Pa ipak, po nama veoma dobro poznatim scenarijima igra se jedna prljava i razarajuća igra velesila preko leđa naroda u Ukrajini.
Ne mislim da je Zelenski fašista, kao rusofoni Jevrejin to teško može biti, a o onoj korumpirano-zločinačkoj garnituri iz vremena nakon Majdana Porošenku, Turčinovu, Jacenjuku mislim sve najgore. Dobrim dijelom su oni odgovorni zašto se sve zbilo i zbiva kako jeste, a na drugoj liniji je ruski predsjednik koji se polako pretvorio u diktatora. Negdje sam prije koju godinu pisao da je uveliko vrijeme za povlačenje Putina, ali očito da Vova Vladimirovič ne misli tako.
Naravno da osuđujem rusku vojnu intervenciju u Ukrajini, ne mogu mirne duše prihvatiti nastavljanje bratoubistva koje je jedva spriječeno Minskim sporazumom 2015. Glavna odgovornost za eskalaciju je ovog puta na Rusiji i to me jako žalosti. S druge strane, cirkuzanti, bokseri i razni drugi neodgovorni ukrajinski lideri koji su u lažnoj sigurnosti skuta bjelosvjetskih NATO-mutikaša prijetili Putinu da će doći do Moskve sada samo prijete majkama ruskih vojnika da će im djeca ginuti, ali ne u Moskvi nego u Ukrajini. Zaboravili su onaj dio istorije koji kaže da imperija ne žali živote, ni svoje, ni tuđe da ostane imperija. A Zbignjev Bžežinski je davno objasnio da Rusija ne može biti imperija bez Ukrajine (uz objašnjenje da Ukrajina po toj doktrini ne mora biti dio Rusije već je dovoljno da joj je prijateljska). Zato ne čudi da je podmukli zapad decenijama ulagao u zakrvljivanje Rusa i Ukrajinaca što je na kraju eskaliralo 2014. prvo Majdanom, zatim Krimom, Odesom, Donbasom uz nedvosmislen odgovor i neosporno učešće zvanične Rusije.
Poraz ukrajinske vojske kod Debaljceva i Ilovajska od strane armija LNR i DNR potpomognutim ruskom tehnikom, oficirima i vojnicima uspio je obezbijediti privremeni višegodišnji mir. I jedna i druga strana su bile odgovorne za stradanje civila u Donbasu samo što je zapad pružio punu podršku Ukrajini žmureći na njezine zločine i vršljanje paravojnih nacističkih formacija. Naravno da je Ukrajina imala pravo reintegrisati Donbas, kao što Srbija ima pravo reintegrisati Kosmet ako je to moguće. Pošto to realno u oba slučaja nije moguće, onda je najmanje pametno zveckati oružjem, provocirati Rusiju koja je nuklearna sila i igrati se s Putinom koji evo preko dvije decenije dokazuje da se s njim ne smije zajebavati. Isto kao što se Milošević nije smio kurčiti Klintonu bez ikakve međunarodne podrške, pa su nas bombardovali 78 dana bez odluke Savjeta bezbjednosti UN i BEZ DA JE IKO UVEO SANKCIJE SAD-u i njegovim saveznicima, tako lideri Ukrajine nisu bili mudri ne kurčiti se Rusiji nadajući se zaštiti NATO-a.
S vojnog aspekta moram da istaknem da se Ukrajinci zaista pametno i hrabro bore koliko su u mogućnosti. Dobijaju naoružanje sa zapada, imaju pristup NATO-satelitima i obavještajnim podacima, vrše žestoku propagandu, i pravu i lažnu, u svoju korist i to je sve razumljivo. Ruske snage su očito potcijenile silinu ukrajinskog otpora prvih dana, a osim toga imale su direktivu da izbjegavaju veće civilne žrtve što su platile nešto većim gubicima, uglavnom izviđačkih ili zaglavljenih oklopnih i logističkih četa po „rasputici“. Kod Mariupolja i Harkova pojačani su vatreni udari, civilne žrtve rastu, ali koliko pratim zvanične ukrajinske podatke daleko su od ogromnih uprkos zapadnoj histeriji. Rusi nastavljaju da okružuju gradove, bore se samo za one strateški bitne i ako izuzmemo pojedinačne i sporadične zločine nisam primijetio SISTEMATSKI PROGON ili GENOCID ma koliko uštve sa zapada pokušavale svakodnevno da ocrne rusku armiju. Sinoć sam par minuta gledao CNN u dežurstvu i odmah sam ugasio. Jebena, pristrasna sugestivna voditeljka koja po najboljem receptu zlokobne Kristin Amanpur obrađuje javno mnjenje uz folirantski emotivni doživljaj. Odvratno. Ne kažem da je ruska informativna mašinerija mnogo bolja, samo je CNN doajen u ratnohuškačkom političko-medijskom divljanju, a mi sa Balkana dobro pamtimo i CNN, ali i Dnevnik RTS-a/HTV/TV BIH i slično.
Obračun sankcijama zapadnih država sa svime što je rusko od oligarha, političara, kompanija, sportista, proizvoda, preko Čajkovskog, Dostojevskog, dirigenata, muzičara, do običnih Rusa predstavlja nevjerovatan dokaz koliko su SAD, EU i države pioni zapravo truležni i kontradiktorni vrijednostima u koje se zaklinju.
Nažalost i moja banana država Crna Gora po direktivi i pohvali nekog lijevog muda od američkog izaslanika koji se vabi na Eskobar pridružuje se sankcijama Rusiji jer mora da ne ugrozi svoju EU budućnost, bez obzira da li će ugroziti ljetnju sezonu od koje preživljava.
I na kraju epohalno je navijačko licemjerje internet fanova. Logično je da napadnuta država pobere skoro svu simpatiju i empatiju svijeta, a da se na Rusiju gleda kao agresora. Logično je i da se veći dio ukrajinskog rusofonog ili čak ruskog stanovništva okrene protiv Rusije jer je napala njihovu državu. Još luđe i bolnije su situacije u kojima su brojne porodice u Ukrajini i Rusiji podijeljene ovim tužnim bratoubilačkim ratom.
Međutim, postavljači zastava na profilnim FB stranicama iz balkanskih država koji većinom pojma nemaju ni o istoriji, ni o politici, a nisu mnogo ni pismeni, zauzeli su svoje pozicije, palamude svoje doživljaje rata najčešće povezane sa određenim emotivno-instruisanim sklopovima u sivoj moždanoj masi koja vapi upravo za sivom bojom, iako je crno-bijeli pogled lakši za prihvatiti. Tako ruski navijači zaboravljaju kako je kad te bombarduju, ukrajinski navijači su skloni svoje komplekse prebaciti sa Miloševića na Putina, pravda se sve što se nekom emotivno sviđa i satanizuje sve ono što je emotivno dalje ili daleko. Nisam siguran ni da sam sam potpuno imun na to, ma koliko se trudio.
Kad su u pitanju Libija, Irak, Avganistan i druge nezavisne države koje su SAD-koalicije vojno napadale ili vršile invazije i okupacije na osnovu lažnih informacija i pod problematičnom zamišlju izvoza COCA COLA demokratije tamo se desio fijasko.
Ali FB licemjeri nemaju iste aršine baš kao ni države ili savezi za koje navijaju, tako da valja malo gledati koliko je ovaj svijet poludio i odjebati ga onoliko koliko se može. Zato sam zadnjih mjesec dana uglavnom dijelio muziku umjesto ikakvih političkih i vojnih analiza.
Kao neko ko voli Ruse, Bjeloruse i Ukrajince želim da ovaj nesretni sukob što prije prestane. Mora se pregovarati i postići mir. Rusi su u stanju da oružjem preoru ne cijelu Ukrajinu nego i cijelu Evropu. To nikom normalnom ne smije i ne može biti cilj. Potpuna vojna pobjeda Rusije bi bila katastrofa jedne vrste, a poraz i povlačenje Rusije katastrofa druge vrste. Ukrajinci su kao narod junačkim otporom zaslužili da ne izgube, štogod ko mislio o njihovim političkim liderima ili političkim idejama. Ukrajina treba da postoji kao nezavisna država, vjerovatno će morati progutati neke gorke pilule, kao što je i Srbija 1999, 2004. i 2008. i moraće redefinisati svoju vanjsku politiku iz korjena. Rusija, iako finansijski spremna za rat i sankcije, ipak će mnogo izgubiti i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu. Putinova diktatura sada već postaje ozbiljno breme za samu Rusiju, ali ne očekujem da se uskoro sam ukloni, kao što sam siguran da ga ni onaj senilni Bajden neće moći skinuti.
Zapad samo neka mi je zdravo. A i ako ne bude, zabolje me.
Više se neću oglašavati o ratu u Ukrajini. Dovoljno je mučno i bez mojih tekstova o tome. Samo se nadam da će što prije prestati.
Izvor: Timur Tmurni/Fejsbuk
