Rušenje kapele na Lovćenu, za koju je on (Njegoš) prvi postavio kamen i rekao – „ovde me kopajte“, najvarvarskiji je čin vremena koje je obilovalo nebrojenim varvarstvima. Pošto je srušena na Lovćenu, ta kapela umnožava se i, kao „vreme kad su crkve letele“ pojavljuje se na drugim visovima. Otkud bi svaka od tih kapela bila sveta, a da onaj čije su one, nije svetac.
Njegošev amanet, da se sahrani na vrhu Lovćena, ima najdublji smisao. On je želeo da zauvek počine ne samo na najvišem vrhu svog zavičaja, nego i na mestu najveće dubine njegovog dela.
Kao da je imao iskustvo budućeg vremena, koje niko nema, Njegoš je znao da se njegov grob – crkva na Lovćenu, neće lako održati. I zaista, odmah su se naoštrili da mu odseku mrtvu glavu. Ali, kao da je on hteo da i posle svoje smrti nastavi boj koji je vodio za života, vjerujući da narod koji ne može da odbrani grob ne treba ni da postoji.
Planine su spomenici same po sebi i spomenike podignute na njima planina zaseni i proguta. Jedino se grobna crkva na Lovćenu održala i planinu preobrazila u crkvu. To je bio razlog da se sruši i crkva i planina, i tu ništa nije mogla da učini sva misleća inteligencija, domaća i strana, koja je, na čelu sa Crkvom, ustala da je brani. Tako je Njegoš ostao u kazamatu, kao jedini vladika na čijem grobu neće goreti sveća.
Matija Bećković