Mi čekamo cara, druga je po redu zbirka (poslije Utopljenih duša) srpskog pjesnika Vladislava Petkovića Disa. Šesnaest rodoljubivih pjesama Dis je objavio prije 110 godina, 1913. Da li i mi Bokelji čekamo cara? Naravno. Trećeg po redu…
Mirom iz Kampoformija, Boka 1797. ulazi u sastav Austrije, do Požunskog mira (Bratislava) iz 1805. Za devet godina u malom ali strateški važnom zalivu smjenjuju se razne vlasti. Boka je pod upravom Rusije, od 1806. do 1807. Pod upravom Francuske, 1807–1813. Pod upravom Centralne komisije Crne Gore u Boke Kotorske (zajednička država!), 1813–1814. Druga austrijska vladavina počinje 1814. i traje do 1918. Od revolucionarne 1848, pa do ratne 1916. (kada umire u dvorcu Šenbrun, u sobi do koje se 1830. rodio) – Bokom vlada car u čijoj tituli stoji i „Gospodar Kotora“ Franjo Josif (86). Njegovo je vrijeme deboto bilo zlatno doba Habzburške monarhije i – sve sabere li se i oduzme – doba koje obalni Srbi pamte kao sistemski najuređenije. Dakako da se najbolje i najviše pamti skorašnja istorija, no pravde radi valja natuknuti kako se o zlatnom dobu Kotora govorilo kad je bio pod upravom Nemanjića (1185–1371), prije pod Vizantijom (486–1180), a ne pod Mletačkom upravom (1420–1797).
Pišući za „Hrvatski glasnik“ (2017) o posjeti cara Franja Josifa (Franja Josipa) Boki, pok. don Antun Belan kaže da „prva i druga austrijska, a od 1867. godine austrougarska vladavina, nisu bile okupatorske, kako u historiografiji u negativnoj konotaciji često čitamo i to u najvećoj mjeri od politike ili viška patriotizma ovisnih povjesničara. Pobjednici pišu povijest, a gubitnici je za kaznu čitaju. (…) Prva i druga austrijska, odnosno austrougarska vladavina Bokom plod su dogovora i pravnog ugovora velikih sila. (…) Istina, pravoslavno stanovništvo u Boki više je bilo naklonjeno Rusiji, ali ona nije njima jer je štitila svoje interese“.
Don Belan kaže da bi odrednica okupator mogla biti primjerenija za „jednu drugu vladavinu“, misleći na Nemanjiće, bez obzira što je Stefan Nemanja Kotor nazivao svojim slavnim, stonim i ljubljenim gradom. Ipak, don Belan priznaje: „Posljedica okupacije Nemanjića bila je zlatno doba u njegovoj povijesti. Ni vladavina Mletačke Republike nije bila okupacija već je Kotor biblijskih sedam puta tražio njezinu zaštitu.“
Dakle, pojam okupacije je rastegljiv, te se tumači u zavisnosti od koda. Za zalivske rimokatolike koji su oduševljeno dočekali admirala Senjavina, rusku upravu (1806–1807) danas doživljavaju kao rusku okupaciju Boke, i obratno, Srbi koji jesu oduševljeno dočekali cara, danas drže da je sve vrijeme bilo riječi o austrijskoj, odnosno austrougarskoj okupaciji.
No kako su Bokelji dočekali cara?
Pazimo… U sklopu posjete Dalmaciji, car Franjo Josif boravio je u Kotoru tri dana, od 2. maja, a u Budvi i Paštrovićima do 9. maja 1875.
Car je u glavni grad Boke doputovao iz Dubrovnika jahtom „Miramar“. Na Rivi su ga dočekali predstavnici civilnih i vojnih vlasti. Nakon protokolarnih pozdrava, car se kroz more naroda uputio prema palati Grgurina, gdje je i odsio. U baroknoj palati s početka 18. vijeka u kojoj se danas, u srcu Starog grada, nalazi Pomorski muzej Boke Kotorske, car prima izaslanike zalivskih opština, biskupa i vladiku, kad i predstavnike vojnih vlasti. Po vlastitoj želji car se pješice uputio do vrha bedemima opasane planine iznad grada, do tvrđave San Đovani. U 18 časova upriličeno je posluženje za mnoge uzvanike, a u 20 č Odbor za doček pozvao je cara na Rivu da posmatra veličanstvenu iluminaciju gradskih zidina. Dok je prolazio ulicama uz pratnju bakljonoša, građani su uzvikivali „Živio car Franjo Josip!“ i „Ura!“ Dok je car boravio u Kotoru, vlasnici svih butiga držali su radnje zatvorenima. Kad se car vratio u palatu Grgurina, Gradska muzika odsvirala je na današnjem Trgu Bokeljske mornarice carsku himnu. Car je pozdravljao s istog onog balkona s kog će i Tito mahati narodu. Onda je Kotor utihnuo i samo su se mogle da opaze gradske straže na vratima.
Car je u Kotoru 4. maja posjetio i darivao Katedralu Sv. Tripuna, te pravoslavnu Crkvu Sv. Nikole, obišao je Opštinsku zgradu, vojnu bolnicu, škole, ulazio je u kasarnu, pa i u tamnice. S balkona palate Grgurina posmatrao je, navode hroničari, s velikim zanimanjem, drevnu koreografiju kola Sv. Tripuna, ne prvi put, jer ga je već gledao u Beču 1908, prilikom proslave 50-godišnjice vladavine.
Crkvi Sv. Ivana u Budvi poklonio je srebrni „liturgijski komplet za vodu i vino, kao i baroknu bijelu misnicu“. U Budvi je odsio u kući Mađarevića, bio je u Kastel Lastvi (Petrovac), te do granica s Crnom Gorom i Turskom, jašući na konju i po 13 sati. Osim Kotora, Franjo Josif je posjetio gradove i mjesta sa tadašnjim statusom opštine, Muo, Prčanj, Perast, Dobrotu, Risan, Herceg Novi i Grbalj. Don Belan podvlači kako su Grbljani, odjeveni u narodne nošnje, na putu do Kotora pozdravljali cara skoro sve do grada – što će reći da je suveréna pozdravila cijela plodna župa Grbalj naseljena skoro pa stopostotno Srbima. Pravoslavcima, uputno je natuknuti kada se govori o vremenu u kome se još uvijek mnoge rimokatoličke obitelji u unutrašnjem dijelu Zaliva drže između sebe Srbima.
Boka je u doba Franja Josifa bila neosvojiva tvrđava, branjena s preko 80 što većih što manjih tvrđava, o čemu, nagrađen od austrijske vlade piše Radojica Pavićević u kapitalnoj foto-monografiji „Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori“ (zapravo Boki; Pobjeda, dva izdanja). Prilikom posjete Krivošijama, 7. maja 1875, na samoj granici sa Crnom Gorom, pravoslavni Srbi Krivošijani su se ponudili da baš oni budu straža i pratnja caru, što je car prihvatio.
Ova njegova odluka je bila kuražna upravo zato što se našao u epicentru jedinog ustanka u doba Austrougarske, Krivošijskog nazvanog i Bokeljski, jer je ubrzo zahvatio cijelu oblast, sa sve obalom. Do hvatanja za oružje došlo je 1869. zato što je austrijska vlada prekršila stare privilegije i više puta ponovljena obećanja da će poštovati drevne povlastice Bokelja u vezi s trajnim liberavanjem od vojne obaveze. Don Belan podvlači, pozivajući se na istorika Ignjatija Zlokovića, kako su Krivošijani „dočekali cara pod oružjem, pozdravljali ga plotunima iz pušaka. Put do crkve Pokrova Bogorodice na Dragalju, koju je car tom prigodom posjetio, bio je zastrt strukama (vuneni prekrivač za tijelo). S obje strane zastrtog puta stajale su djevojke s gorskim cvijećem. (…) U ovoj gesti dolazi u prvi plan hrabrost cara, a možda još i više etika njegovih podanika. Godine 1869. nije bila pobuna protiv cara i države, već odbrana principijelnosti. Iste one puške koje su tu principijelnost branile sada brane i čuvaju monarha, čija je vlada ili on, svejedno, pokušala oduzeti privilegije.“ Izvanredna doza žongliranja logičkim premisama ne može se osporiti za života školovanom i štovanom don Belanu. Dunkve, pošto se živ i zdrav s graničnog krša povratio u Risan, car je na jahti „Miramar“ priredio svečani prijem.
Tokom boravka u Boki podijelio je više odlikovanja. Najznačajnija su dobili biskup Juraj Markić, vladika Gerasim Petranović i predsjednik Dalmatinskog sabora sa sjedištem u Zadru Stefan Mitrov Ljubiša. Budući u carevoj pratnji, Stefan je Mitrov Ljubiša na jednom mjestu reagovao, rekavši da car Franjo nije prvi car na ovim prostorima nego upravo drugi! Na carevo pitanje ko je pobogu bio prvi, Stefan Mitrov Ljubiša je rekao da je to bio srpski car Dušan. Na ovom mjestu valja reći da je zaslugom Stefana Mitrova Ljubiše, carskim ukazom iz 1870. godine, bila osnovana Bokokotorska eparhija. Na Ukazu o osnivanju Bokokotorske eparhije car se potpisao ćirilicom.
Srpski istoričari saglasni su da u Boki skoro da nema crkve, katoličke i pravoslavne, koja se gradila ili obnavljala tokom 68-godišnje vladavine Franja Josifa, a da carevinom nije finansijski potpomognuta. Don Belan piše: „Kada je 1896. godine požar uništio pravoslavnu crkvu sv. Nikole, koja je do dolaska Francuza pripadala katolicima, car i vlada su za izgradnju nove dali 100.000 kruna (Dionisije Miković, Srpsko-Pravoslavno Bokokotorsko vladičanstvo, Dubrovnik, 1908)“. Sto hiljada kruna težile su trideset kilograma zlata. Tokom majskog boravka 1875. cijela se Boka okitila kao nikad. Podizani su slavoluci, zvonila su zvona, pucale su puške i topovi, pravljen je vatromet, a u večernjim rasvjetama obale i kuća, posebno 3. maja, svi su se natjecali, ne žaleći troška. Umjetničkim vatrama bilo je osvijetljeno skoro 13 milja obale. Na prozorima svih obalnih kuća stajale su svijeće i raznobojni lampioni. Moreuz Verige bio je zatvoren osvijetljenim barkama, tako da je cijeli unutrašnji dio Zaliva, od Kotora do Veriga, i od Veriga preko Risna, Perasta i Dobrote opet do Kotora (geografija pod zaštitom Uneska, danas) – bio jedan veliki vatreni krug.
Stotine manjih i većih okićenih barki bilo je u Zalivu, kad i konvoj ribarskih barki s Mula, kojima je na pramcima, kao da idu u lov na lignje, na velikim rešetkama intenzivno gorela borova luč. Iznad Gornjeg Stoliva mještani su iluminisali slova Ž. F. J., impozantne veličine. Svako slovo bilo je visoko 60 metara, a inicijali su se protezali u dužini od oko 180 metara. U Risnu su gorele velike vatre po planinskim vrhovima, kad i obalna rasvjeta. Perast je bio kao iz bajke, sa svojim 55 metara visokim zvonikom Sv. Nikole okićenim stotinama uljanica. Crkva Sv. Mateja u Dobroti izgledala je kao buktinja, koliko je samo bila osvijetljena.
Putopisac navodi da se „car zahvalio pratnji, osobito kotorskom načelniku Špiru Bjeladinoviću uvjeravajući ga da nikada nije vidio rasvjetu i noć od ove ljepšu.“ Bokelji su u nešto skromnijem obliku priredili doček engleskom kralju Edvardu VIII, čiji se dolazak 19. avgusta 1936. poklopio sa Bokeljskom noći, drevnom manifestacijom danas već kultnog karaktera. U ljeto 1936. godine kralj Edvard VIII uplovio je u Zaliv jahtom „Nahlin“ („Brzonogi“, na hindu jeziku) sa izabranicom svog srca, Amerikankom Volis Simpson. Budući da je bila dvostruka raspuštenica, Volis Simpsonova nije imala naklonost britanske javnosti, ali jeste novinara, koji su po Jadranu ustopice pratili par. Tri mjeseca kasnije Bi-Bi-Si je objavio kraljevo obraćanje u kome se zarad ljubavi odrekao imperijalnog prestola. Kotorski i bokokotorski doček sličan onome koji je imao car Franjo Josif doživio je samo jugoslovenski suveren, maršal Josip Broz Tito, kome su Bokelji godine 1959. priredili doček i iluminacije prošarane svjetlošću protivavionskih reflektora, o kojima se kao o najveličanstvenijoj Bokeljskoj noći u istoriji priča do danas.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
