Svašta se u svijetu prodaje, pa možda i mi da prodamo našu priču o propuštenim šansama. Sigurno da ima dovoljno ljudi na svijetu koji bi voljeli da vide jednu takvu zemlju
Prečka Peđe Mijatovića još uvijek muči mnoge ljude. Sve se još trese. Ali nije to samo propuštena prilika, to nije običan žal. Ima ljudi koji uživaju u kreiranju alternativne istorije. Eh, da su se saveznici iskrcali u Dalmaciju, sve bi drugačije bilo. Da je kralj Nikola stigao Vaporom što bi bilo. Da se Milo povukao nakon referenduma. Kakvi bi bili sportski i muzički rezultati da nije bilo devedesetih. Ko bi još osim Andrića dobio Nobelovu nagradu da se nije zaratilo. Mnogo je tih nevjerovatnih priča u koje se apsolutno vjeruje.
Još se priča da je armija Jugoslavije bila druga vojna sila u Evropi, ali se zaboravlja da smo se pobili među sobom. Svi su ladno povjerovali u svemirski program Jugoslavije zbog dokumentarca “Hjuston imamo problem”.
Priča se i dalje da je u Tuzima bila predviđena izgradnja trkačke staze za Formulu 1. Generacije su pričale o žičari Lovćen – Kotor, kojoj tek sad vidimo obrise. Na svakom ćošku i planini ima neka priča, plan da se izgradi fabrika vode, fabrika automobila ili brodova, nego eto, odustali su jer je negdje zapelo. Priča ostaje.
I tako redom. Svaki taksista bio je talentovan za sport, svaki izbacivač talentovan kriminalac, od ljudi do prirode, u svemu postoji nešto “neiskorišćeno”. Koliko samo neispoljenih pjesničkih talenata radi u opštinama. Naravno, neko drugi je kriv, splet okolnosti, zlobnici, urokljive oči, talas istorije ili sudba kleta.
Kada se govori o Crnoj Gori, obično se govori kao o zemlji propuštenih šansi. Kao i kad se govori o ekološkoj državi. Sve je na pola puta, a svi veliki projekti liče na one iz filmova Živka Nikolića. Nekome fale dva ispita, pa je čitav projekat kljakav. Negdje škripi, nešto ne funkcioniše, a šansa je bila velika, ali ipak, propuštena.
Zato ne bi loše bilo brendirati Crnu Goru kao državu neiskorišćenih prilika. Postaviti table na kojima piše: “Neiskorišćen vidikovac”. Ili “idealno mjesto za muzej ali ga nema”. Pa čak i tabla: “Ovdje bi mogla biti fabrika čaja ali je nema”.
Možda bi takav tretman doprinio da ljudi shvate da potencijala ima, samo ga niko ne koristi kako treba. Svega naizgled ima, ali rezultata nema. Inače, da je drugačije, ne bi kolona ka skijalištu u sred sezone bila takva da ljudi više traže parking i putuju do skijališta nego što provedu u skijanju.
Ne bi svaka priča o našem potencijalu imala rubriku “ali”, nakon koje počinju izgovori zašto nešto nije kako bi moglo biti. S toga nije loše iskoristiti taj potencijal “neiskorišćenog”. Da kažemo svijetu, “dobrodošli u zemlju koja nije umjela da iskoristi sve što ima”. I to je koncept, nije ni to loša priča. Svašta se u svijetu prodaje, pa možda i mi da prodamo našu priču o propuštenim šansama. Sigurno da ima dovoljno ljudi na svijetu koji bi voljeli da vide jednu takvu zemlju.
Dovoljno je provesti ljude kroz parlament, obići Cetinje, Plav, Nikšić ili Ćemovsko polje, ljudi će lako vidjeti čega sve nema, a što bi se tu moglo zamisliti. Upravo to bi bio slogan, “Zamislite drugačiju Crnu Goru”. Drugačija zemlja od svih, zemlja koja je uspjela sve da propušti, iako je imala sve preduslove. Zvuči kao bajka, ali nažalost nije. Stvarno je, potpuno neiskorišćeno. I to je talenat, propustiti baš sve. Nije ni to lako postići.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
