Riječi čija upotreba treba da bude rezervisana za izrazito rijetke situacije, uslijed upotrebe ili zloupotrebe od mnogih, polako ostaju bez značenja, bez oštrice koju su imale, bez momenta užasa. To se u ovom dobu dešava sa terminima kao što su fašizam, genocid, ekstremizam, sve te riječi sa kojima treba biti pažljiv…
Odmor, morska pjena, večeri provedene na terasama kuća, stanova ili restorana, šetnje plažom i lagani obroci uglavnom su sve ono na što pomislimo, i ako smo srećni, ono što živimo tokom ljetnjih mjeseci. Nekad se desi da sasvim lak ljetnji dan postane istinski težak usljed nekih ružnih dešavanja. Takva dešavanja nekad dolaze u vidu tabloidnih izmišljotina vezanih za primorske destinacije, nekad su stvarne neprijatnosti koje ljudi doživljavaju tokom svojih putovanja među “bivšim republikama”, ali ona najgora vezana su za ono što možemo nazvati “mjesecima mržnje”.
Kada je otpočeo nužan odnos prema ratnim zločinima koji su činjeni na prostorima bivše Jugoslavije, proklamovana je potreba za suočavanjem, suočavanjem koje bi dovelo do skidanja tereta koji je istovremeno individualan i kolektivan. Nažalost, vrijeme je pokazalo da je sfera suočavanja napuštena, te da je u pomenutom prostoru ostalo samo ekskluzivno osuđivanje druge strane. Tako smo došli do toga da svaki pokušaj iskoraka ka “onom drugom” bude ekspresno i žestoko sankcionisan.
Prvobitna, makar nominalna svrha, pomirenje, tako je prerasla u sasvim novu – rovokopanje. Ratni zločini prestali su biti zločini po sebi, zločini kao loša, užasna pojava, i postali djela koja su činili pripadnici jednog i drugog tabora. Vrednosna tumačenja su prestala da budu uperena prema samom činu, nego su prerasla u relacije prema taboru. Odjednom nije bilo bitno kakvo je samo djelo, bitno je da li dijelimo “tabor” sa počiniocem. Naša nužna samoodbrana, tuđa zla djela, na to se svelo. Tako je ostao samo jedan napor, napor da se između “plemena” iskopaju najdublji rovovi i da ideja pomirenja nikad ne zaživi.
Ova tema je pogotovo aktuelna u julu i avgustu mjesecu, kada su u fokusu javnosti Srebrenica i “Oluja”. Ono na šta se ne obraća pažnja u navođenju broja žrtava, kvalifikacijama ratnih zločina, identifikovanja direktnih i indirektnih počinilaca je uticaj koji je jezik imao na sve te zločine i kako jezički postavljamo plodno tle za činjenje zvjerstava.
Prije par mjeseci bio sam u prilici da prisustvujem jednoj lijepoj tribini koja je za temu imala da se razgovara o “Dehumanizaciji”. Naslov i riječ “lijepo” baš ne idu jedno sa drugim, ali u samom naslovu i nije suština, ona se nalazi u izvedbi. Umjesto panela na koje smo navikli i u kojima sjede dvoje ili troje diskutanata, dobili smo krug stolica u kojem su svi jednaki, a uvodničar samo osoba koja će prva govoriti. Bilo je blagotvorno prisustvovati događaju gdje ljudi iz različitih sfera života osjećaju udobnost i slobodu da se izraze, gđe ne prisustvuju samo članovi političkih partija i nevladinih organizacija, već zaista raznovrsni pripadnici jedne zajednice, zajednice koja obuhvata sve koji su odlučili da tu dođu, a ne samo odabrane pojedince. Sve suprotno od naslovne teme moglo se osjetiti u toj prostoriji. Uostalom, razgovor je najbolji put da dehumanizacije bude što manje.
Kada govorimo o dehumanizaciji, pozivamo se na iskustva rata i sve što on nosi. Govorimo o pretvaranjima ljudi, individua u kolektive brigada i divizija. Govorimo o pretvaranju čovjeka u našeg i njihovog. Ipak, više od svega govorimo o ratnim zločinima, o logorima, etničkim čišćenjima, ubistvima civila, starih, nemoćnih, djece, o progonima, o svemu što rat nosi. Ako nešto dehumanizuje čovjeka, onda je to ovakvo ekstremno stanje, stanje u kojem smo brojke, u kojem su ljudsko izgubili i tlačitelji i potlačeni i u kom prestaje bilo kakav međusoban odnos sem onog da neko gazi a neko biva gažen. Posebno su nam poznata tragična i užasna iskustva ljudi koji su preživjeli logore i slična mjesta za mučenje, za čupanje svake ljudskosti.
Čak i ljudi koji nisu direktno učestvovali u najgorim ponorima ljudske istorije umjeli su napisati “kako čovjek da piše poeziju nakon Aušvica” a u našem jeziku pamtimo drugi stih pjesme “Čovek peva posle rata” koji kaže “ja sam gazio u krvi do kolena i nemam više snova”. Kao da je sav gubitak ljudskosti, sva dehumanizacija stala u tih par riječi.
Ne možemo reći da su nam ove stvari do sad bile nepoznate. Ne možemo reći da se radi o nečem novom. Ono što me zanima daleko više, što me intrigira, što je važno za naše riječi, za naš odnos sa jezikom i za našu humanost – kako se do takvog momenta dolazi. Kako pravimo prelaz iz čovještva prema drugome u to da im odričemo ljudskost? Kako se dogode Aušvic i Jasenovac, belgijski Kongo, masakri od Polja ubijanja do Auto-puteva smrti, zavisno od lokacije na kojoj smo imali “priliku” da se obračunamo sa neprijateljem?
Dehumanizacija nije proces koji se dešava niotkuda. Ne počinje ni dekretom niti odlukom. Ona je upravo, kao što smo rekli, “proces”. Čovjek je biće koje funkcioniše u kategorijama, njega kroz život vode definicije i izvjesnosti koje sam stvara prema svijetu koji ga okružuje. Koliko god bili svjesni da je svako definisanje, da je svako kategorisanje, jedno ograničavanje svijeta oko nas, naša psiha nam ne dozvoljava da od toga pobjegnemo. Bačeni smo u ovaj svijet i jako često osjećamo da u njemu ništa nije “naše”. Zato kategorišemo, zato definišemo i kroz to kategorisanje i definisanje osjećamo da nečemu pripadamo.
Odjednom stvari nisu haotične, svijet nije ni u jednoj mjeri stran i hladan, već nam se čini da smo ga razumjeli. Svuda percipiramo haos svijeta, neuhvatljivost vremena i prostora u kom živimo i pokušavamo da, kroz jezik, napravimo malo reda, malo smisla, nečega na šta se možemo osloniti. Naša potreba, naša ljudska želja da se orijentišemo u svijetu u kom ništa ne vidimo svojim, može se veoma opasno, zloupotrijebiti.
Naš rječnik, naš jezik je tako naš sluga i put da lakše živimo. Njime objašnjavamo i razumijemo, njime se krećemo i njime pripadamo. Ali kao što je sluga, tako je i tiranin. Tiranstvo jezika nalazi se na istom mjestu gdje stoji njegovo služenje. Jezikom sebi objašnjavamo svijet, ali nisu sve definicije naše. Nismo sami sebi objasnili cio svijet i onda tako živjeli, već smo mnogo toga, maltene sve, pokupili sa strane. Na nas utiče i naše obrazovanje i naša iskustva, i umjetnička djela i mediji, i komšiluk, i kafane i pabovi. Definicije i kategorije se tako ubiru sa svih mogućih strana, dolaze do nas sa željenih i neželjenih adresa. Odjednom, jezik koji nam služi, istovremeno nam i nameće neke stvari kao samorazumljive, ođednom vidimo određenu pojavu kao dobru, a da ne znamo zašto. Vidimo neku drugu kao lošu, nesvjesni otkud nam ta “lošost”, gđe smo je pronašli.
Jezik nam nažalost tako biva pokazatelj kako se najlakše i najbrže do dehumanizacije dolazi. U Aušvic nisu slali ljude, nego “Jevreje”, “Židove”. U druge koncentracione logore smještali su druge pod-ljude, “Cigane”, “pedere”, slovenske pod-rase. U građanskim ratovima vođenim na tlu bivše Jugoslavije nisu ubijani i klani ljudi, već “balije”, “ustaše”, “četnici”. U Kongu nisu Belgijanci upregli ljude, već “crnje”. Ko je iskreno razgovarao sa ljudima koji su bili dio tih groznih ratova u koje su bivši lideri Saveza komunista Jugoslavije poveli skoro sve naše bivše republike, može da čuje ljudsko svjedočanstvo odlaska u “neljudsko”, ljudsko i iskreno opravdanje odlaska u dehumanizaciju.
Niko od tih ljudi, a govorim samo o onima koji nisu činili zločine, jer druge i ne poznajem, ne govori da je išao u rat da pljačka, da ubija, da kolje, da mrzi. Niko od njih nije mislio da u tome učestvuje iz nečasnih razloga. Oni su otišli od kuće i krenuli, recimo na Dubrovnik, da spasavaju Jugoslaviju od desetina hiljada ustaša (kako je tada pisalo u dnevnom listu pod kontrolom jedinstvenog DPS-a, Pobjedi). Oni su išli da čuvaju temelje naše slavne revolucije, da osiguraju tekovine AVNOJ-a. Svi mi poznajemo nekog ko je učestvovao u tom groznom ratu. A koliko nas poznaje nekog ko je činio zločine, išao da ukrade frižider, išao da čini zlo? Očito je takvih bilo manje i tu se vidi lukavstvo jezičke dehumanizacije – kako natjerati čovjeka dobrih namjera, kako ga učiniti sredstvom jezika te on, misleći da čini dobro, sklizne u nečovještvo.
Dehumanizacije su očigledne u stanju rata, ali rat ne može donijeti ništa novo, u njemu nema ničeg što prethodno nije čamilo u mračnom uglu svakog društva. Rat je “pojačalo” muzike koju zajednica inače svira. Dehumanizacija je pođednako prisutna i kada rata nema. Kada žena bude silovana, oni koji to pravdaju i relativiziju ne govore o ženi, ne govore o ljudskom biću, govore o “kurvi”, “glupači”, o onoj koja je “sama tražila”, o onoj koja se “nije branila”. Takve odrednice idu do te mjere da mnogi zločini nisu rješavani jer “snage reda i mira” prosto nisu željele da se suoče sa mogućnošću da je žrtva silovanja prosto – žena. Istovremeno, ljudi koji se groze na ovaj vid osuđivanja žrtve takođe često ne govore o njoj kao individui, već joj takođe pridaju neka svojstva, govore da je silovana nečija majka, sestra, kao da nas jezik tjera u odrednice da bi učinio ljudska bića stvarnim. Kao da ne postojimo ako nismo “nešto”.
Čuven je slučaj “Jorkširskog Trbosjeka”, masovnog ubice koji je sedamdesetih usmrtio trinaest žena, a koji dugo nije uhvaćen zbog policijskog nemara. Sjeme tog nemara nalazi se upravo u jeziku, a plod je odbijanje svakog dokaza koji “je vodio” ka tome da žrtve možda nisu bile “žene lakog morala”. Motivacija za ovakva jezička tiranstva nisu uvijek u mržnji, već su često iz straha. Dehumanizujući žrtve, bilo čega, vršimo disocijativnu sedaciju svoje duše. To je medicinski termin koji opisuje stanje tokom kog je pacijent svjestan, diše, odgovara na pitanja, ali nema sjećanja na proceduru koju je prošao nakon što se “probudi”. Naše jezičke “bravure”, bilo da ih sami iniciramo ili da ih jezik nameće nama liče na ovo.
Ako se silovanje dešava samo “ženama niskog morala”, ako opljačkani bivaju samo “glupi”, ako ginu samo “loši” ili “jadni”, samo oni koji su “na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”, time umirujemo sebe, govorimo da se to ne može desiti nama ili nama bliskim osobama. To se desilo policiji Zapadnog Jorkšira, to se dešava mnogima od nas. Borimo se protiv toga dođeljujući uloge, negirajući ličnost bilo kome. Kao što žrtve lišavamo ljudskosti, činimo to i zločincima. Zločin uvijek čini obijesna zvijer, čudovište u ljudskom obliku, poremećeni psihopata, biće koje nikako ne možemo biti mi. On ili ona su tako nešto potpuno strano nama, sasvim druga biološka vrsta jer mi ne možemo biti zločinci, mi ne možemo ni krasti ni ubijati a pogotovo ne klati i silovati, sem kada to činimo u komentarima na portalima i društvenim mrežama, sem kada sva moguća zla prizivamo ljudima koji imaju neko mišljenje različito od našeg.
Ovo je drugi vid u kojem se jezikom borimo protiv haosa, jer upotrebljavamo termine u kojima pravimo jasnu distinkciju između žrtava i nas, garantujući sebi da nećemo patiti jer ne spadamo u istu kategoriju sa onima koji su bili žrtve. Isto tako pravimo razliku između zločinaca i nas, osiguravajući jezički našu dobrotu, našu širinu, našu ljudskost prije svega. Ljudskost odričemo drugom, bio taj drugi žrtva ili nasilnik, kako bismo je afirmisali kod sebe, kako bismo umirili strah koji nam sugeriše da je sve nasumično, da se nesretnim spletom okolnosti možemo naći u bilo kojoj situaciji, da možemo uzeti bilo koju ulogu, da, riječima Džokera iz najbolje epizode Betmena “The Killing Joke”, “Samo jedan loš dan je potreban da svede najrazumnijeg čovjeka u potpuno ludilo”. Jezički pokušavamo da se odbranimo od toga, svodeći upravo druge na prosta određenja, na žrtve i zlikovce. Nažalost, to samo ukazuje da zlo koje činimo isuviše često ne dolazi u formi žestoke zle namjere ili mržnje. Ne, zlo dolazi iz malih pakosti uzrokovanih strahom, nesigurnošću, neadresiranim drhtanjem pred haotičnim svijetom.
Kada se jezički postavi takva podloga, izgleda da refleksno oduzimamo čovječnost onoga koga vidimo kao neprijatelja. Prvijenac južnoafričkog režisera Nila Blomkampa, “Distrikt 9”, kroz priču o vanzemaljskoj rasi nam veoma ubjedljivo dokazuje kako je aparthejd moguć. Ljudima u tom filmu je lako bilo terorisati i diskriminisati vanzemaljsku rasu koja je nevoljom završila u Johanezburgu jer su za njih oni bili “drugo”, nazivajući ih “kozicama”. Dovoljno je ne smatrati drugog bićem, ne smatrati ga ličnošću i lako ćemo ga gaziti, terorisati, ponižavati. Imali smo drugačiji pokušaj toga i ovđe, u Crnoj Gori, u prethodnih par godina.
Cio jedan blok je pripadnike druge strane nazivao “četnicima i izdajnicima”, jer to onda nisu neki obični ljudi koji imaju suprotstavljene stavove o kojima treba razgovarati, to su zlikovci koje treba obespraviti. Ta “strana” je ovoj prvoj odgovarala da su “kriminalci i narko-dileri” (jer im je prethodna dehumanizacija – milogorci, izgubila upotrebnu vrijednost) čime su isto tako implicirali da se radi o nepatvorenom zlu nedostojnom političkog dijaloga.
Istovremeno, pogotovo tokom “mjeseca mržnje” svjedočimo i drugoj, donekle suprotnoj, pojavi jezičkog diktata koji utiče na nas. Mislim pod tim na semantičko zasićenje. Radi se o psihološkoj pojavi koja čini da pretjerano ponavljanje, pretjerana upotreba određenih termina čini da oni izgube svoje značenje. Pogotovo je ovo istinito za riječi koje treba da nas užasnu, da nas šokiraju. Takve riječi, čija upotreba treba da bude rezervisana za izrazito rijetke situacije, uslijed upotrebe ili zloupotrebe od strane mnogih, polako ostaju bez značenja, bez oštrice koju su imale, bez momenta užasa. To se u ovom dobu dešava sa terminima kao što su fašizam, genocid, ekstremizam, sve te riječi sa kojima treba biti pažljiv.
Džabe nam je što znamo definicije termina, jezik je živa stvar i njegovi psihološki uticaji na nas su sveobuhvatni i stalni. U želji da, kratkoročno, osiguramo one naše rovove i naše tabore, da damo sebi određene pravedničke oreole, mi efektivno “trošimo” značenja termina, mi obesmišljavamo oruđa koja imamo da bismo mogli opisati svijet i pojave u njemu, pogotovo one strašne. A ako ih ne možemo opisati, teško nam je da ih pojmimo i da ih preduprijedimo.
Tako nam jezik pruža prilike da bude naš sluga, ali i tiranin. Naša upotreba, znanje ali i kritički stav nam daju mogućnosti i situacije da ga upotrebljavamo na jedan ili drugi način. Način na koji ćemo posmatrati svoje okruženje i ljude oko sebe u dobroj mjeri dolazi iz jezika. Na taj jezik utiču svi, pa i oni koji žele da dehumanizuju. A ta dehumanizacija se vrši polako, i to moram ponoviti, ne vrši se dekretima nego svjesnom i organizovanom zamjenom pozitivnog u negativni termin, sve dok svako od onih koji su nam ciljna grupa ne počne čovjeka pored sebe posmatrati kao zlu kategoriju, umjesto kao pojedinca.
Jezik tako uvijek prijeti da nam bude tiranin, ali može biti i onaj koji nam daje kantovske odredbe – postupaj tako da čovječnost u drugom tretiraš kao cilj, a ne kao sredstvo.
Izvor: Velike Priče //Foto: MidJourney prompt by Preokret
