Porodica Bulatović drži 1.200 ovaca na Lukavici, među njima i autohtonu sortu koja je gotovo izumrla u Crnoj Gori. Bulatovići oštro kritikuju odnos vlasti prema poljoprivrednicima, a imaju i poruku za mandatara Spajića – da ukine ministarstvo poljoprivrede jer, kako tvrde, poljoprivrednika uskoro neće ni biti
Katun Novelje Bata Bulatovića iz Gornjih Rovaca i njegovih sinova nalazi se na mjestu kakvo se samo poželjeti može – u podnožju Velikog Žurima, sa pogledom na Mali Žurim koji suvereno vlada Lukavicom.
Njihovo stado “osvojilo” je livade oko katuna, jer teško se drugačije može opisati kako to izgleda kada 1.200 ovaca zauzme prostor Lukavice.
Blago ispred katuna, blago u katunu, a Bulatovići ponosni na svoje bogatstvo koje su stvorili vrijednim i žuljevitim rukama težaka. Skoro, pa prava idila. Ljepotu kvari put do katuna, jer da bi stigli do Bulatovića morate da imate dobar džip i još bolje bubrege.
Žuje ti se ‘Iljadile‘
Bulatovići ne samo da imaju brojno stado, nego su uspjeli da sačuvaju pipersku žuju od izumiranja.
“Imamo oko 1.200 ovaca, od toga oko 500 žuje piperske, a ostale su plamenka mrka. Prije osam-devet godina smo kod pokojnog Ranka Radevića uzeli njegovo stado u kojem je bilo dosta žuje i moji sinovi su je zavoljeli, tako da đe je god ko imao da proda žuju mi smo gledali da uzmemo. A malo ih je bilo u Crnoj Gori. Plaćali smo ih duplo više samo da su kod nas. Svaku jagnjicu ostavljamo, ona obnovi žujane i tako se stado širilo”, priča Bato ponosno o stadu o kome vode računa sinovi Dragiša, Milorad i Pero.
Kad je čovjek svoj na svome, kada mu egzistencija ne zavisi od države, kada mogu da kažem šta mi je milo, jer mi niko neće dati otkaz, kada mogu da glasam koga mi je milo, onda me niko ne može držati u šaci. Seljak čovjek je slobodan, ima svoju glavu, pa ako pogriješi, pogriješio je sam. Zato državi seljak ne odgovara
Pomažu im i supruge, a i Bato i njegova žena Dragica pomognu koliko mogu.
“Piperska žuja je tradicionalna stara rasa u Crnoj Gori koja je došla do izumiranja. Od ostalih se razlikuje jer su njeno meso i mlijeko mnogo kvalitetniji nego kod drugih ovaca, prilagodiva je i dobro podnosi naše krajeve, može i u ravnicu i u kamen.”
Lukavica je, kaže, kao stvorena za pipersku žuju.
Do prije dvadesetak godina, Bulatovići su izdizali na Maganik – planinu koja je, kako kažu, atraktivna za turiste, ali ne i za stočare.
Onda su došli na Lukavicu, u zagarački katun, gdje ostaju od juna do novembra, a ako vremenske prilike dozvole znali su i da decembar sačekaju na planini koja, kako kažu, ima 365 izvora.
Zbog očuvanja piperske žuje, ali i afirmacije ekološke države, Asocijacija proizvođača organske hrane Crne Gore uručila je Batu Bulatoviću diplomu i pastirski štap. Ali, ne bilo koji štap.
“Priznanje mu se dođeljuje za unapređenje tradicionalnog izdiga, čuvanja i njegovanja planinskih pašnjaka, za saradnju sa naukom za očuvanje genetskog resursa ovce soj piperska žuja. Pored diplome tu je i relikvija, štap iz manastira Hilandar sa Svete Gore. Relikviju sam dobio u Hilandaru i tada su me ovlastili da ovo priznanje uručim najuglednijem domaćinu stočaru u Crnoj Gori. Mi smo na štapu dopisali – žuje ti se ‘iljadile, u skladu sa zdravicom stočara u Crnoj Gori: ovce ti se ‘iljadile, a pčele ti nebo zatamnjele’”, kaže inženjer agronomije Svetozar Radonjić, koji je na čelu Asocijacije proizvođača organske hrane.
On je Batu uručio priznanje, a u čast 32 godine od proglašenja Crne Gore ekološkom državom, donio je i hljeb od autohtone crnogorske vrste kukuruza – kolumboća, kako se u narodu zove.
Nijesu mu Bulatovići ostali dužni – prepuna trpeza, osmjesi dobrodošlice, čist vazduh i jak stisak ruke.
A sa osmjesima je prednjačio najmlađi član porodice Bulatović sedmomjesečna Bogdana koja se gostima posebno obradovala.
Crnoj Gori ne treba ministarstvo poljoprivrede
Zahvalan je Bato Asocijaciji proizvođača organske hrane što ga se sjetila. Kad već država neće.
“Država nikad nije mislila o seljaku. Evo 80 godina država je gledala da selo što više osiromaši, da bi oni mogli lakše vladati. Kad je čovjek svoj na svome, kada mu egzistencija ne zavisi od države, kada mogu da kažem šta mi je milo, jer mi niko neće dati otkaz, kada mogu da glasam koga mi je milo, onda me niko ne može držati u šaci. Seljak čovjek je slobodan, ima svoju glavu, pa ako pogriješi, pogriješio je sam. Zato državi seljak ne odgovara”, kaže vrijedni sedamdesetogodišnji Bulatović.
Od države Bulatovići ništa nijesu dobili. A nije da nijesu tražili.
Tražili su, kaže, njegovi sinovi kredit, ali ih nije moglo zapasti.
“Davaju kredite, a rijetko kad ih dobiju oni pravi. Uvijek ide po protekciji. Nikad ništa nijesmo dobili od države. Samo one premije koje su po zakonu i koje su minimalne”, ističe najstariji Bulatović.
Smeta im, kažu vrijedni stočari, što se stalno priča o povratku na selo, a sve se “radi da se i ovo malo seljaka što je ostalo, iz sela oćera”.
U svakoj državi stočar koji ima stado od 1.200 ovaca, bio bi za ponos. Ne, izgleda, i u ovoj.
“Ne tražimo ni vodu, ni struju, samo da imamo put do katuna.”
Možda bi put i dobili kada bi ih neko od državnika posjetio.
Pitanje je samo da li državnici imaju “dobre bubrege” da takvim putem prođu.
Automobile sigurno imaju.
A Bulatovići imaju i preporuku za mandatara Vlade Milojka Spajića – da ukine ministarstvo poljoprivrede jer kako je krenulo, kažu, u Crnoj Gori uskoro neće biti poljoprivrednika.
Izvor: Svetlana Mandić/vijesti.me
