
Ima nešto u ljudskom mozgu što nas čini osetljivim na obrasce i paterne, na ponavljanja, na simetriju. Čak i glumice, recimo, lakše postaju prepoznatljivi seks-simboli ako imaju simetrične inicijale, bilo da su BB (Brižit Bordo), MM (Merilin Monro) ili SS (Šeron – tj. Sharon – Stoun).
Tako i godine u kojima su pretposlednja i poslednja cifra jednake imaju neku grafičko-simboličku privlačnost. U tom smislu, 2022. može da nas podseti i na 1933. i na 1988, a iz uobičajene evropske perspektive ovo su godine koje mogu da označe najveći poraz odnosno najveću pobedu liberalne demokratije. Godine 1933. Hitler preuzima vlast, 1988. počinje raspad Sovjetskog Saveza nakon što Moskva faktički izgubi kontrolu nad tri baltičke republike, a na Kavkazu započne spirala nasilja. Sve što je usledilo iduće godine: od praške Baršunaste revolucije preko pada Berlinskog zida do brutalnog kraja Čaušeskuove diktature, omogućeno je tek procesima dezintegracije unutar SSSR. Naravno, lako je suditi o istorijskoj važnosti godina kad vreme mine i godine se slegnu. Potpuno je drugačija stvar pokušati prognozirati trendove u godini koja je tek počela. A opet, čini mi se da nije ništa pogrešnije od pokušaja da se stvarni životni i (geo)politički trendovi na Zapadnom Balkanu tumače iz tipičnog političko-analitičarskog diskursa.
Lako je zamisliti takav tekst koji, recimo, počinje ovako: U godini koja je tek počela, zapadnobalkanski region, izvesno čekaju redovni predsednički, parlamentarni i beogradski izbori u Srbiji, redovni gradski (podgorički) izbori u Crnoj Gori, redovni opšti izbori u Bosni i Hercegovini gde se biraju i parlament na nivou države, i parlamenti na nivou Federacije i Republike Srpske i deset kantonalnih skupština, a uvek, naravno, postoje i opcije vanrednih izbora od Severne Makedonije do Albanije i Kosova. Pa onda u zavisnosti od autorove elokvencije i informisanosti može da se spekuliše o tome kako, primera radi, najviše što srpska opozicija može da eventualno očekuje u predsedničkim izborima je da dobaci do drugog kruga, a i to teško; da na parlamentarnim može da se napokon uspostavi kao respektabilna snaga sa, recimo, osamdeset ili devedeset poslanika od ukupno dve stotine i pedeset, a da u Beogradu, uz veliku dozu optimizma, možda i može da pokuša osvojiti vlast.
Kad je o izborima u Podgorici reč, poraz Đukanovićevog DPS-a je praktično izvestan i to će označiti potpuno ispadanje ove partije iz svih sistemskih tokova budžetskog novca. Nije, međutim, nevažno ko će se uspostaviti kao najjača politička snaga u Podgorici jer od toga će jako mnogo zavisiti kako će izgledati i naredni predsednički izbori i prva prava postđukanovićevska državna vlast nakon toga. Napokon, u Bosni i Hercegovini se ponovo zvecka oružjem pa je tu situacija i najnapetija. U Republici Srpskoj je Dodik zaigrao „va bank“ svestan da verovatno jedino tako može da ostane u sedlu. Poraz u trci za gradonačelnike Banje Luke i Bijeljine koji su doživeli njegovi kandidati bio mu je verovatno poslednji signal da je njegova vladavina koja se već dugo meri dvocifrenim brojem godina dosadila velikom broju ljudi. U okolnostima koliko-toliko svakodnevnim, poraz bi mu bio zagarantovan, ovako je sve otvoreno.
Istovremeno, pokušaj Zapada da isposreduje promenu izbornog zakona koja bi zadovoljila apetite političkih predstavnika bh. Hrvata čini se da neće uspeti pošto je stvar zbog rokova već u cajtnotu. Napokon, kad je o Bošnjacima reć, upravo je ratna retorika Izetbegovićevu SDA podigla iz nokdauna. U tom smislu, možda je i najozbiljnije pitanje postoji li mogućnost da, primera radi, Dodikov SNSD i HDZ Dragana Čovića bojkotuju izbore. Deo javnosti političkog Sarajeva otvoreno navija za to, računajući na lakšu dominaciju unutar oficijelnog sistema i nesvesni, čini se, opasnosti formiranja paralelnih sistema u sklada sa stanjem na terenu. Kako bi se razvijala situacija u slučaju (skoro) potpunog izlaska srpskih i hrvatskih predstavnika u centralnoj vlasti, zavisi primarno od međunarodne zajednice i tu zapravo dolazimo do ključne stvari. Lako bi, naime, moglo da znači da je za ceo Zapadni Balkan važnije kako će proći predsednički izbori u Francuskoj od svih ovih pomenutih izbora. U velikoj geopolitičkoj partiji šaha ovaj deo sveta je poput figure koju će jedna strana lako žrtvovati u nekom zgodnom gambitu.
Njujork-London-Moskva
Razmišljam o tome čitajući dnevničke zapise dvojice ljudi koji su se rodili u vremenskom intervalu od dvadesetak godina, odnosno na geografskoj distanci od dvestotinjak kilometara. Stariji se zvao Branko Lazarević i rodio se u Vidinu 1883, dok se mlađi zvao Emil Sioran i rodio se 1911. u blizini Sibinja. Zapisi koje čitam, pisani su u „simetričnim godinama“: Lazarevićevi 1944, a Sioranovi 1966. Zanimljivo bi bilo napisati paralelne biografije ove dvojice ljudi, tako različitih po karakteru, a po ponečemu ipak sličnih, ali ovde ću se zadržati samo na pojedinim zapisima iz ovih dnevničkih knjiga.
Tako, u martu 1944, dok je ishod rata još uvek donekle maglovit, mada se naslućuje Hitlerov poraz, Lazarević piše kako se uzda jedino u to da „pobede Angloamerikanci i da se iz pokreta Draže Mihailovića nešto iskristalizira“. Dalje kaže da će sve da se rešava na liniji Njujork-London-Moskva. (Ne misli, naravno, na nepostojeći UN, nego mu je Njujork – umesto Vašingtona – sinegdoha za SAD.) U tom trouglu, njegove simpatije su ponajviše na strani Amerikanaca.
Pola godine kasnije, kad partizani i Crvena armija oslobode Beograd, Lazareviću su stvari ponešto jasnije, ali on ostaje veran svojoj osnovnoj tezi: Jugoslavija je na „geopolitičkoj, spoljnopolitičkoj i imperijalističkoj vetrometini“ i „ceo naš slučaj je diktiran spolja“. Pa kaže: „Na našem geopolitičkom području vodi se tristagodišnji sukob angloruski za prilaženje moreuzima i Sredozemlju. Sve što se dešava, dešava se pod tom zvezdom. Rusi hoće Balkan kao svoju zonu na Sredozemlju; Englezi neće na Sredozemlju tako veliku silu. Oni hoće na obali niz raznih interesa da bi mogli slobodno da plove morem.“
Kad je o Rusima reč, Lazarević im poručuje da treba „nas Balkance“ da ostave na miru (neka ih u njihovih „dvadeset i šest miliona kvadratnih kilometara i isto toliko majki“) „jer smo mi Grčka, Rim, Vizantija i Zapad“, a s njima „sem jezika donekle“ nemamo ništa zajedničko, ni emotivno, ni interesno. Evo u čemu Lazarević vidi jedini spas: „Za nas je najbolje rešenje da, zajedno sa svima Balkancima, uključivši tu i Turke, stvorimo jednu veliku balkansku federaciju, koja bi, u odnosu na Velike sile, bila, jednovremeno, i nezavisna i neutralna.“ Malo kasnije, neobično dalekovido za jesen 1944, Lazarević tvrdi da je očito da će Italiju i Nemačku, usprkos silnom ratu i žrtvama, Angloamerika ojačati zbog „ravnoteže snaga“ i „paraleloglama sila“.
Beskonačni san
Unutar Lazarevićeve dijagnoze, ponešto se u prethodnih osamdesetak godina ipak promenilo. Poraz u Hladnom ratu, propast komunizma i Istočnog bloka, ulazak u NATO i Grčke i Crne Gore i Hrvatske i Slovenije, ne ostavlja Rusiji ikakvu realnu mogućnost da od Balkana pravi „svoju zonu na Sredozemlju“. To, međutim, ne znači da će se Rusija besplatno odreći dela uticaja koji ima u Srbiji i polovini Bosne i Hercegovini (odnosno Republici Srpskoj). Ali ako u partiji šaha sa Zapadom, neku figuru bude trebala dati relativno olako, a u poređenju sa, primera radi, Ukrajinom, Kavkazom ili Bliskim istokom, lako je zaključiti da joj je Zapadni Balkan najmanje važan. A da u partiji šaha na liniji Rusija-Zapad može uskoro doći do neke obostrano prihvatljivije situaciju, najviše sugeriše uspon Kine. Ta je tema opet previše velika i komplikovana da bi se ovde dodatno širila, pa prepustimo reči onirizmu, odnosno sanjanim vizijama velikog lirskog filozofa.
U svojoj „Beležnici iz Talamanke“, napisanoj u avgustu 1966, dakle, za vreme žestokog Hladnog rata, pre Praškog proleća i globalnih studentskih nemira, Emil Sioran je pisao: „Sanjao sam beskonačan san: o atomskom ratu između Amerike i Kine. U budnom stanju nikada ne bih mogao imati takvu viziju, niti strašnije, divnije pojedinosti: svu raskoš pakla. Sva se budućnost odvijala tu, u mom mozgu. Stari su bili u pravu što su snovima pripisivali proročanski značaj: u njima se projektuju svi naši tajni strahovi, svi naši pronicljivi strahovi“. U razmišljanju o tome šta nas ovde čeka u 2022, više nam, rekao bih, govore dnevnički zapisi iz 1944. i 1966. nego stereotipna analitika iz poslednjih dana 2021.
Muharem Bazdulj
Izvor: RTS OKO