„Zbog toga što smo toliko stradali postali smo narod pesnika i mislilaca.“, (Nikola Tesla)
Kratki dvadeseti vijek – obilježen svjetskim ratovima, totalitarizmom, enormnim nasiljem, patnjom i stradanjem, možda najvećim u ljudskoj istoriji – kao da je morao biti zapečaćen tog 24. marta 1999. godine. Tada je tzv. međunarodna zajednica u naletima svog militarističkog humanizma započela akciju sedamdesetosmodnevnog bespoštednog obasipanja naše zemlje uranijumskim projektilima.
Stalni pokušaji da se „lukavstvom duha“ nekako „opravda“ varvarsko nasilje nad nama, kome se pribjeglo i „za naše dobro“, dodatno pojačavaju značenje riječi da „u sjećanju ostaje samo ono što ne prestaje da boli“ (Niče). A ono što nam je zaista ostalo utisnuto u individualno i kolektivno sjećanje proteklih 22 godine postalo je jedna od trajnih odrednica našeg civilizacijskog identiteta, ali i naš doprinos svečovječanskoj istoriji čija je svaka strana pokapana krvlju žrtvi podnijetih i prinijetih u ime slobode i dostojanstva, pravde i istine.
Njegovanje pamćenja i sjećanja na nevino postradale žrtve stvara kultura sjećanja koja je obavezujuća poput etike sjećanja. Kultura sjećanja premašuje čisto istorijsku dimenziju ljudskog postojanja. Štaviše, kultura sjećanja prekida linearni tok istorije i otvara pogled za njenu vertikalnu dimenziju koja stoji u vezi sa samom čovječnošću. Kultura sjećanja je onda i kultura brige za dušu koja je briga za ono neprolazno i vječno nasuprot svemu onome što je u istorijskom vremena prolazno i efemerno. Sjećanje na žrtve uvijek je iskustvo koje smjera na poredak najviših vrijednosti.
Pamćenje i sjećanje najtješnja su i najuzajamnija veza koju možemo imati sa žrtvama. Ta tanana veza je spasonosna, utoliko što ima očovječujuće, humanizujuće i kultivišuće dejstvo.
Kultura sjećanja je i kultura otpora nasilju koje se neumorno opetuje zahvaljujući zaboravu. Upravo je superiornost žrtve i onih koji njeguju kulturu sjećanja u njihovoj etičkoj moći nad nasilnikovom „svemoći“ raspolaganja ljudskim životima. Bez kulture sjećanja nema ni kulture
naučno-filosofskog mišljenja, niti kulture umjetničkog stvaralaštva, niti bez nje ima političke kulture.
Neka je vječni spomen svim žrtvama NATO agresije!
Dušan Krcunović, Plenum 083
