U kulturi većine naroda postoji svojevrsna prometejska ličnost, u isto vrijeme istorijska i polulegendarna, od čije pojave ništa više nije kao prije.
Kod Italijana to je Dante, kod Španaca Servantes, kod Amerikanaca Emerson. Ipak, teško da je ova pojava igdje imala tako konkretno ostvarenje kao u slučaju Nijemaca i Getea. Johan Volfgang fon Gete dogodine će biti u centru pažnje zbog još jedne jubilarne godišnjice njegovog rođenja. Jubilarne godišnjice su one djeljive s brojem 25, a iduća godina će naznačiti 275 godina od Geteovog rođenja. Najveći njemački pisac rođen je, dakle, 1749. godine. U svojoj autobiografiji sam je Gete ovako opisao dan svog rođenja: “Položaj zvijezda bio je srećan: Sunce je stojalo u znaku Djevice i prolazilo kroz podnevak toga dana; Jupiter i Venera posmatrali su ga prijateljski; Merkur nije bio neljubazan”. Da li je ovaj zapis ironična aluzija velikog naučnog duha ili apologija horoskopa?
Besmrtnost
Ovakva pitanja mogla bi stajati kao moto nad Geteovim životom. U romanu “Besmrtnost”, koji je u jednom svom sloju i roman o Geteu, Milan Kundera, koji je, eto, ove godine napustio ovaj svijet, je zapisao: “Danas se već možemo osmjeliti i reći s odstojanja koje nam je omogućio kraj našeg stoljeća: Gete je lik koji je smješten točno u središte evropske povijesti. Gete: veliko središte. Nikakvo središte, bojažljiva točka koja opasno izmiče ekstremima, ne: čvrsto središte koje drži oba ekstrema u začuđujućoj atmosferi kakvu Evropa više nikada neće doživjeti.
Gete kao mladić proučava još alkemiju, a kasnije je jedan od prvih modernih znanstvenika. Gete je najveći od svih Nijemaca i istovremeno antipatriot i Evropljanin. Gete je kosmopolit a da se istovremeno cijeloga života nije maknuo iz svoje provincije, svog malog Vajmara. Gete je čovjek prirode, ali i čovjek povijesti.
U ljubavi je libertin i romantičar”. Malo kasnije Kundera će dodati “kako je Gete živio u onom kratkom razdoblju povijesti čija je tehnička razina već davala životu određenu udobnost, ali dok se obrazovan čovjek još mogao razumjeti u sve aparate koje je koristio”. Gete se rodio u Frankfurtu, gdje mu je otac bio krojač i gostioničar. Studiraće u Lajpcigu i Strazburu. Vrativši se u Frankfurt postaje centralni pripadnik novog mladog književnog kruga koji će obilježiti ne samo njemački romantizam nego i evropski. Godine 1794. objavljuje lirski epistolarni roman “Patnje mladog Vertera”, prvo njemačko književno djelo koje je postiglo uspjeh svjetskih razmjera.
Vajmarska književna republika
Legenda kaže da je krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća “Verter” diktirao čak i modu oblačenja, kao i da je povećao broj samoubistava među mladićima. U to vrijeme Gete odlazi na mali feudalni dvor u Vajmaru. Osim putovanja u Italiju, skoro da neće ni napuštati Vajmar. Zahvaljujući Geteu mali je Vajmar postao kulturno središte Evrope. (Na sličan je način gradić Konkord zahvaljujući Emersonu jedno vrijeme bio kulturni centar Amerike.) Drugog oktobra 1808. godine u Vajmaru su se susreli Gete i Napoleon. Nekoliko godina ranije, tokom svog pohoda na Egipat, Napoleon je oficirima zabranio da čitaju “Patnje mladog Vertera”.
Te iste godine Gete je objavio svoje vjerovatno najčuvenije djelo: “Fausta”. Zbirka poezije “Zapadnoistočni divan” pojaviće se 1819. godine, a četiri godine kasnije Gete će pozvati k sebi Ekermana za svog ličnog sekretara. Ovaj će objaviti čuvene “Razgovore s Geteom”. Gete je umro tridesetog aprila 1832. godine. Gete je vjerovatno bio posljednji duh koji se s punim pravom mogao nazvati renesansnim.
U današnje vrijeme posvemašnjeg sužavanja gotovo fantastično zvuči činjenica da je jedan literarni genije doprinio i fizici i medicini. U jednoj zabilješci u “Znakovima pored puta” Ivo Andrić je jednom aluzijom naslutio ovakvo rješenje enigme Geteovog genija: “Među Geteovim zabeleškama iz godine 1787. u Rimu, za vreme karnevala, našao sam ovu rečenicu: ‘Da li bi se moglo naći sredstvo da se sa belog kararskog mramora odstrane sive pege?’ Zastao sam i zamislio se nad ovom istrgnutom rečenicom i učinilo mi se da u njoj vidim tajnu izuzetne i izuzetno srećne prirode ovog velikog čoveka koga je sreća uzela pod svoje”. Gete je i od strane savremenika i od potomstva redovno nazivan izuzetno srećnim čovjekom, mada je u starosti rekao da je u svom dugačkom životu bio srećan samo četiri sedmice.
Mir nad brežuljcima
Geteova sudbina pokazala se paradigmatičnom za Njemačku i nakon njegove smrti. Tragika njemačke istorije koju je Sioran nazvao “brodolomom bez premca” ironično je izokrenula neke fakte Geteove biografije. Na brežuljku Etersberg, kojim je Gete rado šetao, nikao je koncentracioni logor Buhenvald. U vrijeme postojanja tog logora, Tomas Man, pisac koji je na neki način najdostojniji titule Geteovog nasljednika, pisao je roman koji predstavlja maestralnu sintezu tragične njemačke sudbine, a naslov romana ponovo priziva Getea: “Doktor Faustus”. Roman je pisan u Americi, a treba znati i to da je Gete za života bio fasciniran Amerikom. Geteove mistične balade druga su strana Getea naučnika i uzornog dvorjanina.
To je onaj paradoks koji nas vraća citiranom Kunderinom pasusu. Dogodine će Njemačka, dakle, slaviti godišnjicu najvećeg Nijemca. Gete predstavlja neku vrstu željenog njemačkog arhetipa. Simbol ovoga mogli bi biti poštanske marke i Gete-institut. Gete je i autor najpoznatije njemačke pjesme, pjesme koju u Njemačkoj zna svako dijete: “Nad svim brežuljcima/ Je mir,/ U svim vrhovima stabala/ Nećeš čuti/ Niti dah./ Ptice ćute u šumi./ Čekaj samo, uskoro,/ I ti ćeš odahnuti”.
Iz srpske perspektive, Gete je intrigantan i zbog svoje lične veze sa Vukom Stefanovićem Karadžićem. Prije neku godinu desilo se da u roku od nedjelju-dvije dana posjetim Vukovu rodnu kuću u Tršiću i Geteovu rodnu kuću u Frankfurtu. To je bila najbolja moguća ilustracija koliko je drukčija bila polazna pozicija ova dva čovjeka, a naposljetku su obojica dosegli vrhunce duhovnosti. Ima ona rečenica Ćire Blaževića da Fabio Kapelo ne bi stigao ni do Turbeta da je imao polaznu poziciju kao on, Ćiro. U tom smislu, ne bismo trebali da zaboravimo da je naredne godine 160. godišnjica smrti Vuka Karadžića. (Vuk je umro u Beču 7. februara 1864.) Nijemci Geteovu godišnjicu zaboraviti zasigurno neće.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske