Pratim vijesti na nekoliko televizija uglavnom u popodnevnim i večernjim terminima. Pomiješaju mi se lokalni i globalni događaji. Kako i ne bi kad je oko mene toliko titrajućih ekrana. Zamaraju mi ne samo oči već i mozak. Dešava se da me, poslije dugog gledanja televizije, buljenja u ekran računara, čitanja vijesti sa mobilnog telefona iz ležećeg položaja u krevetu, obuzmu košmarni i neobično slikoviti snovi. Sinoć sam bio žrtva jednog takvog. Stigla mi je pozivnica izvezena srmom. Na njoj piše mjesto i vrijeme održavanja svečanog ceremonijala. Sve mi je plaćeno. Odjedanput se stvorim u Dubaiju. Odvode me u hotel Burdž el Arab koji se nalazi uz jednu staru kuću na Cetinju. Oba mjesta su mi poznata. Šetam se kroz hotel kao kroz svoju kuću. Sve mi je nekako blisko i pod nogom.
Iz hotelskog hola izlazim pravo u pustinju. Stupam među zvanice koje se goste za velikim stolom prepunim đakonija. Pozivaju me, ne da se poslužim, već da im prinesem nešto. Jedan gost mi se predstavlja kao inžinjer Gistav Ajfel i zahtijeva apsint, drugi kao arhitekta Jorn i traži da mu donesem pelinkovac. Tu je i treći koji ne traži ništa. Njegovo ime mi je poznato. Zove se Renco Piano. Poziva me da mu pravim društvo. Kaže da me primijetio u Boburu na otvaranju izložbe jednog crnogorca. Meni rastu uši. Pitam ga da li je to možda bila izložba slika Dada Đurića. Renco Piano potvrđuje.
Ukapiram da su ljudi oko mene na neki način povezani. Svi su ugledne arhitekte i svaki od njih je napravio neko od grandioznih svjetskih zdanja. Usred pustinje su se našli kako bi prisustvovali ceremonijalu krunisanja. Iza gostinskog stola se vrzmaju neka poznata novinarska lica. Između njih kao kroz maglu prepoznajem novog engleskog kralja i našeg, crnogorskog, nekrunisanog kralja, o kojemu sam nedavno čitao u novinama da se preselio u Dubai. Veoma jasno vidim i jednog starog beduina kojeg prate kamermani i fotoreporteri. Prvi kralj s krunom na glavi ogrnut krznima hermelina prilazi beduinu. Beduin u jednoj ruci drži uzde kamile a u drugoj zlatnu olovku marke parker.
Daje kralju uzde kamile govoreći „Da te vjerno služi“. Zatim mu uručuje zlatnu parker olovku uz riječi „Ovime da zapisuješ svoje kraljevske dužnosti i obaveze.“ Kralj u nekim nezgrapnim starim, pohabanim rukavcima prima darove jedva uspijevajući da ih zadrži u rukama. Poslije prvog kralja beduinu prilazi drugi kralj u smokingu preko kojeg je zategnuta lenta u vidu crnogorske zastave. Bez rukavica je.
Prsti su mu slobodni i razigrani. Beduin drugom kralju uručuje sat iznad koga lebdi kruna. Zatim mu daje zlatnu parker olovku, jednaku onoj koju je dao i prvom kralju. Pritom beduin drugom kralju kaže „Da te ovaj sat podsjeća na prolaznost, da poštuješ vrijeme i da ovom olovkom uredno popunjavaš svoje poreske prijave.“ Prvi kralj odlazi sa kamilom i parker olovkom. Za to vrijeme drugom kralju se sat sa lebdećom krunom pretvara u staklenu klepsidru iz koje počinje da curi pijesak. Parker olovka mu se pretvara u pištaljku. Uz nesnosni zvižduk pištaljke i panične uzvike „Napadnuti smo“ podiže se pješčana oluja. Nemam zaklona. Zatrpava me pijesak. Ne mogu da dišem. Budim se i vraćam u stvarnost. Tijelo mi je u znoju što može biti znak da sam se zaista vratio iz pustinje.
Atanas Stupar
