Kad iza sebe imaš silu nekog od svjetskih moćnika možeš da pališ i žariš svijetom, da svakodnevno ubijaš civile i smenjuješ legalno izabrane vlasti. To se onda sve zove – demokratija. A kada si sam, bez podrške istih tih sila, onda ne možeš ni krsnu slavu proslaviti a da ti se to ne računa kao genocid, neustavnost ili kršenje normi.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ali, takav je svijet oduvjek.
Ove godine zvaničnici iz Crne Gore su se naučili pameti pa pošto im je politička agenda upravo saradnja sa silama Zapada, neće se pojaviti na slavi u Banja Luci. Neko iz jasnih principa, a neko – kao Andrija Mandić – zbog sopstvene porodične slave. Za Andriju bi najbolje bilo da slavi svaki dan. Em mu to priliči kao Srbinu, em bi time smanjio opseg potencijalnih grešaka – kakva je ona onomad na bini pored Vučića.
Vučić će možda i poći na tu slavu, ili poslati Anu Brnabić. Ali to ne znači da je on veći Srbin od Andrije, nego je to samo znak da je nešto krupnije obećao Zapadu (nešto iz opusa nedavnog priznavanja kosovskih tablica) pa će mu 9. januara progledati kroz prste.
A kako se ne radi samo o slavi nego o danu, o prazniku ove regije, ili federalne jedinice (država – nije, ali nije prosto ni geografska oblast) postavlja se pitanje kako jedan politički entitet koji je međunarodno (Dejtonskim ugovorom) priznat, – ne može da ima svoj dan, uspomenu na osnivanje? Drugo pitanje je kako na tu međunarodno-političku nejasnoću reaguju naši političari? Mudro ili jednoumno, pitanje je sad.
Do čitanja u sljedećem broju…
