Prvi put ju je zapisao Sima Milutinović Sarajlija. Objavljena je najprije u djelu Pjevanija cernogorska i hercegovačka, sabrana Čubrom Čojkovićem Cernogorcem. Pa njim izdana istim, u Lajpcigu, 1837.
Podiže se silan Mehmed-paša
od lijepe šeher Podgorice,
su njegovo trista tevabije,
ižljegoše u Kuče kamene,
ode gradit grada na Medunu
da uzapti brdsku sirotinju,
da ih guli i bez mila smudi, –
neka znadu kog biča imadu.
K njem’ dohode i brdske vojvode,
one paši dare donošahu,
dockan dođe Drekalović Lale,
no mu reče silan Mehmed-paša:
„Moja slugo, Drekalović Lale!
Što si mi se, slugo, pridocnio?
Ali si mi, slugo, osilio,
te ne haješ za svog gospodara,
ne dohodiš, poklon ne donosiš?“
No prozbori Drekalović Lale:
„Ja nijesam, pašo, osilio,
nego sam ti doma inokostan.“
Al’ govori silan Mehmed-paša:
„O vojvodo, Drekalović Lale!
A da znaš li đevojke lijepe,
ja l’ nevjeste skoro dovedene,
ja li kakve udovice mlade,
kojano bi paši trebovala?“
Govori mu Drekalović Lale:
„O boga mi, silan Mehmed-paša!
Ne znam niđe lijepe đevojke,
ni đevojke niti udovice,
ni nevjeste skoro dovedene,
teke znadem jedinu nevjestu
za kurvićem Banović Batrićem,
za Batrićem u Vasojeviće,
ljepote joj u svijetu nejma,
za cara bi, pašo, trebovala,
al’ je, pašo, bog zna za junakom,
nju ti Batrić bez jada ne dade,
ja bez rane, ja bez mrtve glave,
ja l’ bez tvoje, ja li bez njegove.“
Al’ to paša ništa ne slušaše,
no opravi trideset tevabijah
i šljegoše na Rijeku Malu,
otidoše u Bratonožiće
dok dođoše u Vasojeviće.
Tako njima vrag i udes dao,
tu ne bješe Banović Batrića,
otišao junak u tazbinu,
u Viniće u Bjelopavliće.
Batrićeve dvore poharaše,
veliko mu blago pokupše,
a vjernu mu zarobiše ljubu
i staru mu majku pogaziše:
otidoše niz Bratonožiće.
Dok bijela pokliknula vila,
baš od Koma visoke planine,
po imenu Banovića Đura:
„Zlo ti jutro, Banoviću Đuro!
Zlo ti jutro i gore ti bilo,
e ti Turci dvore poharaše
i veliko blago pokupiše,
tvoju divnu snašu porobiše,
a staru ti majku pregaziše!“
To kad začu Banoviću Đuro,
kad razumje što govori vila,
on poviknu trideset ovčarah,
dok šljegoše u Vasojeviće,
al’ istina sve što vila rekla,
pak odoše niz Bratonožiće,
gone tragom bez oduška Turke;
dok šljegoše na Rijeku Malu,
ti ih jasan danak ostavio,
a tavna ih noćca prifatila;
ižljegoše u Kuče kamene,
pa govori Banoviću Đuro:
„Ostanite, moja družbo draga!
Ostanite u travi zelenoj,
e ja odoh na pašinu kulu.“
Ode Đuro na kulu pašinu,
tako njemu bog i sreća dade,
al’ od kule vrata zatvorena,
zatvorena na nezaklopljena.
On uljeze u pašinu kulu,
a to s’ Turci napojili vina
pa pospali mrtvi bez zglavja,
i zaspao silan Mehmed-paša
na kriocu Batrićevoj ljubi.
Trže oči Batrićeva ljuba –
dok ugleda svojega đevera,
oćaše se podignuti mlada,
kakono se vazda naučila
sve sretati miloga đevera,
al’ joj mahnu rukom i jaglukom,
dok se junak natrag povratio
te dovede trideset Brđanah,
uvede ih u bijelu kulu,
pa trideset mačah izvadiše:
stade šklepet po bijeloj kuli,
stoji jeka po kuli turakah,
Mehmed-pašu živa uvatiše,
a veliko pokupiše blago,
uzeše im konje i hatove.
Još da vidiš Banovića Đura,
on uzjaha pašinoga hata,
pješke vodi silna Mehmed-pašu,
za perčin ga bosa vodijaše,
vodijaše uz hata njegova.
U to šljegli na Rijeku Malu,
tu ih tavna noćca ostavila,
a jasan ih danak prifatio.
No još viđi Banovića Đura,
on odsjeda hata pašinoga,
a zakroči istog Mehmed-pašu,
pa mu meće noge u džepove,
u džepove zelene dolame,
nagoni ga bosa po kamenu, –
izjah’o ga u Vasojeviće.
Kad evo t’ im Banović Batrića,
na daleko brata poznavao,
pak je njemu bratski besjedio:
„Blago meni, moj milosni brate!
Kad si naše osvetio dvore,
kad si tvoju povratio snašu!“
Al’ da vidiš još Banović Đura,
Batriću je pašu poklonio,
no Batrić ga pogubit ne hoće
tek muči ga za neđelju danah,
i jaše ga proz Vasojeviće,
za nokte mu spice zagonjaše,
i tada ga natrag opravio.
Siđe grdan u Kuče kamene,
al’ da ti se nagledati, druže,
kako paša niz Doljane struže,
a ne vodi druga đavoljega,
sam se čudi đe iznese glavu,
grdan dođe šeher Podgorici,
i tu paša noći ne zanoći
no uteče Skadru pod jezero;
i tu paša noći ne zanoći,
no uteče pokraj mora sinja,
sam neznano kuđ je otišao.
A to svakom baš etako bilo
ko ikada na Brda udrio,
da im ljubi na sramotu ljube,
za junačkog srca i oružja.
Tad’ ostade na Medunu grada
započeta, a ne dograđena,
nit’ će mu se igda dograditi
dok je turskog i srbaljskog uha.
Literatura
- Sima Milutinović Sarajlija, Pjevanija crnogorska i hercegovačka, priredio Dobrilo Aranitović, Nikšić, 1990. Pjevanija cernogorska i hercegovačka, sabrana Čubrom Čojkovićem Cernogorcem. Pa njim izdana istim, u Lajpcigu, 1837.
