Piše: Vladimir Vojinović
Ova serija nije zamišljena kao narativni spektakl, već kao misaono iskušenje — filozofsko, duhovno pa i teološko meditativno putovanje koje od gledaoca ne traži identifikaciju, već spremnost da se zapita šta je cena ljudske slobode.
„Gde je porast greha, tu je i veća blagodet“ – piše apostol Pavle u Rimljanima 5:20, dok u Rimljanima 3:7–8 postavlja identično pitanje koje je vekovima zbunjivalo teologe: kako zlo i patnja mogu zapravo da proizvedu veće dobro? Ova kontradikcija, jedna od najkontroverznijih u celom Svetom pismu, postaje neočekivani ključ za razumevanje Pluribusa.
U svojoj novoj seriji Pluribus, Vins Giligen, autor kultnih ostvarenja „Breaking Bad“ i „Better Call Saul“, u devet epizoda, isporučuje retko viđeno filozofsko, gotovo metafizičko iskustvo, zamaskirano u formu televizijskog narativa. Pluribus nije laka serija za gledanje, niti pokušava to da bude. Njena statična naracija, spor tempo i gotovo potpuna dominacija glavne protagonistkinje ekranom — mnogima će delovati frustrirajuće, pa i odbojno. Ali, ova serija nije zamišljena kao narativni spektakl, već kao misaono iskušenje — filozofsko, duhovno pa i teološko meditativno putovanje koje od gledaoca ne traži identifikaciju, već spremnost da se zapita šta je zapravo cena ljudske slobode.
Brisanje individualnosti
Sve počinje kao čista SF žanrovska distopija: iz dubina svemira stiže neobjašnjiv signal, a ubrzo potom na Zemlji se pojavljuje nepoznati virus koji se širi zastrašujućom brzinom, prelazeći granice, jezike i kulture. Čovečanstvo biva „zaraženo“ kolektivnom svešću — procesom koji briše unutrašnje konflikte, strahove i emocionalne disonance.
Na jedan panteistički način, briše im u potpunosti individualnost, pa ljudi postaju Jedno, U klasičnim apokaliptičnim pričama, ovakav scenario bio bi uvod u haos i nasilje. Kod Giligena, međutim, događa se nešto gotovo subverzivno: svet ne propada, već se smiruje. Ljudi ne postaju čudovišta, već pažljiviji, empatičniji i, naizgled, srećniji nego ikada pre. Njegovi „zombirani“ likovi nisu nosioci zla, već dokaz da kraj individualnosti ne mora nužno da znači kraj humanosti.
I upravo u tome leži najradikalnija subverzija Pluribusa u odnosu na sve velike društvene utopije i distopije koje su mu prethodile — od Tomasa Mora, preko Marksa, Orvela, pa do recimo Sluškinjine priče od Margaret Atvud. Dok je Giligen u „Breaking bad“ slikao polagani i nimalo teatralan moralni raspad, svet Pluribusa ne počiva na krvi, prinudi i teroru, već na blagosti.
Ovde nema logora, nema Velikog Brata, nema nasilne ideologije koja lomi pojedinca. Ljudi ne umeju da lažu, ne osećaju potrebu da manipulišu, sukobi su nestali zajedno sa potrebom da se neko nadvlada ili pobedi. Naprotiv, ovi „zombirani“ likovi često deluju gotovo simpatično, toplo, čak utešno u svojoj jednostavnoj dobroti. I baš zbog toga, Pluribus proizvodi onu tihu, upornu jezu koja se ne može lako imenovati: osećaj da nešto duboko nije u redu u svetu u kojem je sve rešeno. Jer kada nestanu laž, nasilje i konflikt, nestaje i prostor za sumnju, izbor i unutrašnju borbu, a bez njih, ljudskost više nije ugrožena spolja, već iznutra ispražnjena.
Greška u sistemu
U središtu tog naizgled savršeno izbalansiranog sveta nalazi se Kerol Struka, jedna od retkih „grešaka u sistemu“, žena koja je iz nekog nepoznatog razloga ostala imuna na virus kolektivne svesti. Tumači je jedna od omiljenih Giligenovih glumica Rej Sihorn, u ulozi koju iznosi maestralno upravo zato što odbija da je učini dopadljivom.
Kerol nije heroina u klasičnom smislu. Ona je nervozna, često iritantna, lišena svake romantike ili moralne uzvišenosti. Njena individualnost ne deluje kao dar, već kao neprestani izvor trenja. U svetu Pluribusa postoji još svega dvanaest takvih anomalija, ljudi koji su uspeli da sačuvaju sopstveno „ja“, ali Giligen i tu pravi ključni zaokret: novi kolektivni entitet čovečanstva ne pokušava da ih „pokrsti“, ne prisiljava ih da se priključe, ne širi zarazu nasiljem. Naprotiv, u skladu sa svojom blagom, gotovo detinjom prirodom, on pokazuje potrebu da udovolji.
Kerol to brzo prepoznaje i nemilosrdno zloupotrebljava. Ona postaje manipulativna u odnosu na njih. Njeni prohtevi postaju test granica jednog sveta koji je odbacio konflikt, ali se još uvek nije suočio s činjenicom da individualna volja, čak i kada je usamljena, može biti jednako destruktivna kao i kolektivno zlo.
Najzanimljiviji sloj Pluribusa upravo je u načinu na koji sučeljava ova dva koncepta — kolektivnu društvenu svest i individualnost — bez autorske presude i bez jasnog moralnog kompasa. Giligen se ne postavlja ni kao tužilac ni kao advokat, on jednostavno izlaže oba modela postojanja i dopušta gledaocu da u svakom prepozna i prednosti i ozbiljne manjkavosti.
Kerol Struka, iako potpuno nesavršena, obična žena, često vođena tugom, frustracijom i emocionalnom nestabilnošću, nosi sa sobom ono što kolektiv više ne poseduje: autentično ljudsko iskustvo, sa svim njegovim pukotinama. Njena bol, njena tuga i njena sposobnost da pati nisu nuspojave koje treba ukloniti, već dokaz unutrašnjeg života. Nasuprot tome, kolektivna svest deluje gotovo savršeno — ali ta savršenost je kruta, izveštačena, bliska nekoj vrsti robotskog automatizma. U toj savršenoj harmoniji nema greške, ali nema ni izbora. I upravo tu Pluribus tiho postavlja svoje najneugodnije pitanje: nije li slobodna volja, pa i mogućnost da se ne bude dobar, ono što ovom svetu najviše nedostaje?
Iako Pluribus na prvi pogled deluje strogo sekularno, gotovo hladno racionalno u svojoj postavci, pitanje slobodne volje koje neumorno otvara vodi priču duboko u teološki prostor. Kerol Struka u tom smislu funkcioniše kao svojevrsna biblijska Eva: da nije „zagrizla jabuku“ individualnosti, ostala bi deo savršenog, harmoničnog poretka, ali možda nikada ne bi spoznala šta znači izbor. Izbor da se bude dobar, ali i izbor da se pogreši.
Giligenov svet tako nenametljivo sugeriše da iskustvo zla, patnje i bola nije samo nusprodukt ljudske slabosti, već i edukativni proces, neophodan za rast i sazrevanje ka nekoj višoj, istinskoj savršenosti. U tom svetlu, kolektivna svest deluje gotovo stoički u svojoj eliminaciji strasti i bola, dok Kerol, bliža egzistencijalističkoj ideji čoveka osuđenog na slobodu, nosi težinu postojanja upravo zato što bira — i plaća cenu tog izbora.
Izvor: Novi Standard
