Govori predsjednica srpske Vlade. Njene su reči upletene, zakićene, uvezene i zamršene u mislima koje joj izmiču bez kontrole i odlaze u nedogled. Njen nastup na Pinku je uvid u nepoznatu materiju: od čega se sastoji srpska čelična ledi, kuda ide, ko joj se nada? Od čega su napravljeni njeni snovi ako sanja, da li je to blještava ružičasta idila u kojoj se polaže test pseće odanosti? Ima vjernosti koja nadilazi kučeću pokornost, ali to je već bezuslovna predaja. Niko ne voli toliko snažno kao Ana, niko ne umije da pokaže ljubav na tako odvratan način.
Zato se pokazuje i pojavljuje, slika se i govori slatkaste budalaštine o natčovjeku koji je godinama na nišanu svojih nepouzdanih prijatelja.
Bilo je planirano još jedno ubistvo predsjednika Srbije, kaže ona, a navodi o prisluškivanju i aferi „Jovanjica“, to su pokušaji državnog udara. Formirane su paralelne strukture u MUP-u i vođene kampanje u tajkunskim medijima, kako bi Vučić bio dehumanizovan, kaže ona, a od njegove porodice napravljen kriminalni klan.
Kada bi strijeljali Vučića, tako kaže, onda bi napravili narativ da je to prirodno rješenje, očekivani tok stvari. Sam je tražio, ko mu je kriv!
Posebno je osjetljiv na dijete Danila, kaže, dovedenog u vezu sa džakom para koje je, uz stan i auto dobio Vučićev srpski vitez, borac za spas heroja Zvezdana. Ispalo je da dijete Danilo nije dalo velike pare, nego je u vreću za junaka bacilo 30-50 eura, i to je bio čin rodoljublja, nasuprot onima koji su izdajnici znamenitih ubica a tako i svoga roda.
Pozvala je na ubedljivu pobjedu u Beogradu, jer ne želi i neće dati da njen grad osvoje bitange barabe i ološ, tako je rekla, i traži najveće izborno slavlje u gradu svoje ženske sreće, vatromet u Jovankinoj vili koju je zauzela svojom liderskom izuzetnošću, fantastičnom pojavom, blistavom eruducijom i umom sa kojim se ništa ne može ravnati.
U podrumu te kućerine, koja je mala za dimenzije jedne Ane, kriju se fantastične tajne, od kojih će znamenita stanarka praviti novu istoriju Srbije.
Tako je ona postala puška kremenjača vlasti, i opaljuje nasumce i pogađa šta stigne, ratnica koju su obučili na razbojničkom poligonu i stvorili od nje udarnu javnu silu zaduženu za neobuzdane grdnje i krivokletstva. Pustili su je u srpski svijet da se bakće sa svim stvarima koje ne razumije, a sve su takve.
Tako su mediji podsticali seriju neuspješnih atentata na kukavnog vlasnika ponižene Srbije, pa su ga ciljali nekadašnji prijatelji i fukara koju je uzdigao za sobom.
Koji od njih? Belivuk, Dijana ili Nebojša zadužen za slobodu otadžbine. Neke drži uz koljeno, neke u zatvoru. Družina se polako osipa i dijeli. Svi nitkovi su uvjereni da su bolji od najgoreg. Neće njega ubiti snajperista, nego strah od pada, prezir koji izlazi iz njega kao sadržaj vladarske žuči. Jed negdašnjeg čovjeka željnog masovne ljubavi koje će biti lišen do sudnjeg dana. Možda je Ana jedino biće koje ga voli iz razloga koje ne može da razumije. I zato je ona njegov direk oslonac u šumi nepouzdanih, jeftino pazarenih, nepismenih naprednjačkih trutova.
U nedostatku masovne lirike i epske slave u podvizima, jer su svi podvizi nastali u košmarnim porazima i sramotnim lažima, mržnja je pokušaj da se opstane u njenom nepouzdanom zaklonu. Mržnja u samom vrhu klike sakate pameti, odbrana je od ljudi i od sebe samih, dok je za njih bilo nekakve nade. Sada je dockan, ne skida se veo sa izgubljenih očiju davno obnevidjelog probisvijeta na čelu zalutalog naroda.
Osim gospodarenja mržnjom i njenim ehom u Srbiji koja se predala, on nema drugo svojstvo za vladavinu. Kako je onda saznao da mrzeći sve oko sebe, čak i one koji ga obmanjuju da ga vole, može da se popne na sam vrh piramide od ljudske gomile? I da odatle mrzi svoje puteve kojima se kretao, ljude koji su ga napravili, zemlju koju je zauzeo, sve u njoj što je bilo a više nije, sebe pred sobom, svoje podanike i protivnike. Sve što jeste, i što je prestalo da postoji, zaraslo u travu i šiblje.
Tako što je probao pa mu je uspjelo, svi njegovi surovi opiti sa narodom prošli su uz ćutanje i strah, a mržnja naišla na opšte razumijevanje. Postali smo zavisnici od nje, čak nas jedna Ana smatra nedoraslim da razumijemo njene teške udvaračke pokušaje, slične preventivnom opelu.
Iz te mržnje i paničnog straha od pada slijedi izdvajanje po pripadnosti, istraga smrtnih neprijatelja, zatvaranje lokala koji primaju u svoje bašte drugačije od njih. To je samo lozinka velikog zla, koje nadolazi kao duboki mulj, bez uma i očiju. Sve što ne pripada samo njima, ili ne dvori jedino njih, biće zatvoreno, osvojeno ili razbijeno.
Ili možda spaljeno. Takva su konačna rešenja.
Ponoćno oro igra se u vodenici Save Savanovića.
Svi mi koji nismo oni, njihova smo meta. U noćima punog mjeseca ili kristalnim pohodima uz bakljadu, svejedno je.
Ljubodrag Stojadinović
Izvor: N1
