Znatno prije nego što su očekivali, makar od proklamovanog roka od 30 dana, lideri DF-a su dobili odgovor na ponudu o formiranju nove vlade. Oglasili su se iz Demokrata, proglasivši predlog nove vlade ”mrtvim” i zatražili od DF-a da ponudi ”alternativna” rješenja. Takođe, podsjetili su i na predlog ”rekonstrukcije” postojeće vlade, a što je DF arhivirao neposredno prije Krivokapićevog puta za Beograd. Kao što smo već istakli, cilj tog poteza je da stvore utisak da Vučiću dolazi u neku ruku ”bivši”, a ne sadašnji premijer.
Ono što se uočava kao zakonomjernost u potezima DF-a su gromopucateljne najave, stalno zatezanje ”užeta” do krajnjih granica, haotično kretanje izvan (političkog) racija, da bi rezultat na kraju bio poguban upravo za njih. Tipičan primjer je bilo višenedjeljno usijavanje atmosfere oko izbora predsjednika Skupštine i Vlade prošle godine. Tad se javnost danima bombardovala kletvama i zakletvama, najavama radikalnih poteza, poslanici i funkcioneri stranaka u DF-u javno ”pisali” svojim političkim liderima da je Krivokapić neprihvatljiv za premijera, da je bolje ići na nove izbore nego prihvatiti aranžmane ambasada i ”Druge familije”… I onda neobjašnjiva, dramatična promjena, u jutru nakon ”ostroških pregovora”. Rezultat tog postupka: Potpuno razočaranje javnosti, a bez ijednog ostvarenog političkog cilja.
I tad, prilikom pregovora oko formiranje vlade u oktobru i novembru prošle godine, kao i sad, DF-u je ponuđen određen broj mjesta u Vladi, ali bez lidera tog političkog saveza. Međutim, nadvladao je pristup – ”ako ne mogu lideri, onda neće niko”. Takav poguban stav, prije svega za interese te političke grupacije, a potom i za interese onih građana koje oni predstavljaju, je posledica prilično niskih strasti, ali i začuđujuće nezrelosti samih lidera.
Propuštanjem ponude za rekonstrukciju vlade, propuštena je i izgledna šansa da se vrlo uzburkana politička scena umiri, da se harmonizuju odnosi, a da se (konačno) ozbiljnije i snažnije krene u realizaciju očekivanih političkih i ekonomskih promjena. To je bila prilika i da se neka, mlađa i energičnija generacija srpskih političara nađe u vrhu izvršne vlasti. Na žalost, to više nije u igri, barem neko vrijeme. Izgleda banalno i neshvatljivo, ali čini se da je upravo to ono što neko želi – da se uguši svaka mogućnost da neki novi ”klinci” zauzmu mjesta svojih starijih kolega. A upravo bi to trebalo da bude njihov najveći politički uspjeh i zalog za ostvarenje ideja i ideologije koju makar formalno predstavljaju.
