Piše: Ranko Rajković
Ovdašnje pjesništvo karakteriše upornost i ambicija da se javnosti predstavi slovni zapis koji bi u najvećem broju slučajeva trebao ostati ličan, sasvim ličan.
Cijenim vođenje dnevnika poetskim jezikom. Podržavam pisanje poezije za svoju dušu. Daleko od toga da mi smeta kada se prigodnom prilikom u društvu začuju stihovi pogotovo u večernjim časovima. Još bolje ukoliko stihovi budu popraćeni melodičnim glasovima i kuckanjem staklenih čaša nalivenih vinom.
Glavni tok domaćeg pjesništva ili mejn strim kako bi ga nazvali naši evropejci, okrenut je posve drugom cilju. Pjesništvo u Crnoj Gori snažno je usmjereno ka javnosti i svjetlostima pozornice. Sveprisutno je i razmetljivo. Okruženi smo rijekama stihova. U njima takoreći nema nikakvog talasića, pljuskanja, žubora, vrtloga, brzaka. Najvećim dijelom mrtva voda.
Mrtva voda ne dolazi niotkud. Proizvodi je brzina i olakost poetskog oglašavanja. Sa 300 eura može se priuštiti štampanje zbirke poezije. Iza pojedinih pjesnika ima i preko 30 zbirki poezije u prvom, drugom, ne rijetko i u mnogobrojnim prekpakovanim i dopunjenim izdanjima. Za male pare maltene iz svakog čovjeka u Crnoj Gori može iskoračiti pjesnik. To obesmišljava ulogu i značaj poezije kao umjetnosti i vrhunske jezičke poslastice.
Baviti se na konkretniji način pjesnicima i pjesništvom u Crnoj Gori, dokumentovati površnosti, praznjikavosti, pretencioznosti, ukazivati na zamarajuće banalnosti i šablone koji ih prate značilo bi zamjeriti se ne malom broju tvoraca poezije. Zato o pjesništvu onih koji se pjesnicima predstavljaju i potpisuju razmišljam ležerno i uopšteno. Svjesno se zamlaćujem masovnom pojavom kojoj smo podvrgnuti kao čitaoci, slušaoci, gosti na promocijama pjesničkih zbirki.
Mogu biti dobar prijatelj s pjesnicima ali ostajem protivnik institucionalnog podržavanja pjesničkog praznoslovlja. Duže od pola vijeka ministarstva, sekretarijati, zavodi, direktorati, uprave i drugi organi zaduženi za kulturu sa raznih nivoa podstiču i sponzorišu pjesništvo, raspisuju konkurse za pjesničko stvaralaštvo. Česti pozivi pjesnicima da se kandiduju i nadmeću za dođeljivanje raznoraznih nagrada i priznanja škode poeziji jer joj ne dozvoljavaju da odstoji i sazri. U prošlosti nije toga bilo u tolikoj mjeri. Poezija je žnjela slavu na druge načine. Ne protivim se pjesničkim nagradama koliko god da ih ima, a ima ih mnogo i premnogo. Neka poezija kakva god da je ubere slavu. Neka se množe i knjige i večeri poezije. Nemam zamjerki. Namjera mi je da uzgredno ukažem na zamor i beskorisnost koji prate štampanja i predstavljanja poezije u Crnoj Gori.
Boris Pasternak veliki ruski i pisac i pjesnik pitao se treba li umjetnost da bude kao fontana ili kao sunđer. Da li umjetnost treba da štrca ili da upija. Kod nas poezija štrca na sve strane. Ne rasipa se iz čistih, izdašnih izvora niti se ispumpava iz rudarskih kopova one stare dobre poezije koja je upijala iskustva raznih kultura i civilizacija. Kod nas poezija štrca iz ustajalih tema. Poetski rezervoari su plitki. Verbalno su razuđeni i intelektualno skučeni. Iz njih se na pomaljaju ideje. Ono što se poezijom crpi uglavnom dolazi iz intimističko-simboličnog ili folklorno-istorijskog miljea. Pjesnici i dalje ne shvataju da se do dobre poezije ne dolazi glancanjem odabranog motiva, ličnih osjećanja, kolektivnih podsvijesti, podsjećanja i duhovnih vibracija već snagom i dubinom ideja koje se razmenjuju sa čitaocima.
Pjesnici lagodno odvajaju sopstvenog boga od Boga, svoju istoriju od Istorije, svoja promišljanja i krugove interesovanja od Kruga u čijem bi centru trebala biti misao. Pjesnici smatraju da im takva separiranja obezbeđuju takozvanu autentičnost poetskog izraza. U poeziju može ući i vruć jutarnji burek, i tikva kao materijal za pitu bundevaru. Poezija može udomiti bilo kakav sklop ukoliko potpomognut susjednim riječima vodi ka ideji. Nažalost ogromna većina naših pjesnika, bilo da pišu u slobodnom ili rimovanom stihu, ostavljaju iza sebe neke neinventivne, intimističke, verbalno štrčeće i bezidejne materijale.
Zabluda je da poezija može postići kvalitet u nekim izolovanim segmentima obojenim onim što je samo pjesniku razumljivo. Čitajući poeziju pjesnika iz Crne Gore stekao sam utisak da pjesme ne pišu za čitaoce već za sebe. To je odlika provincije gdje svako ograđuje i označava svoj plac s namjerom da ga upiše u katastar kulture i na njega dobije vlasnički list jedan kroz jedan. Pjesnicima je važnije da im se knjiga nađe u COBISS-u (štamparsko-bibliotečko-informacionom sistemu) nego u rukama prilježnog čitaoca.
Iz iskustva znam da su pjesnici surevnjivi na čitaoce. Pjesnici zaziru od razgovora u kojima bi im čitaoci na spontan način predočili utiske koje na njih ostavlja pročitana poezija. Pjesnici ne mare za čitaoce. Nebitni su im. Pjesnici traže napismeno da su pjesnici. Očekuju da se vijest o njihovoj knjizi pjesama objavi u novinama, da tu vijest poprati poneka rečenica iz predgovora i odabrana pjesma. O pjesnicima najčešće pišu kolege pjesnici ili uviđavni profesori književnosti. Kritike poezije su rijetke i restriktivne. Krug kritičara je izuzetno sužen.
U Crnoj Gori duže od pola vijeka besomučno se štampaju knjige poezije. Ima ih na hiljade i hiljade. Prate ih promotivne večeri. Često pomislim da ne prisustvujem obelodanjivanju poezije vać udarničkom radu i smotri tipografskih radnika i knjigovezaca.
Mnoštvo pjesničkih knjiga, kao da izlazi sa farmi, na kojima se u poetskim ljušturama objedinjuju, pakuju i distribuiraju aromatizovani i lako konzumni stihovi. Iz njih se ne može izleći pile. Kao poklonik dobre poezije nestrpljivo čekam da vidim ono malo žuto paperjasto biće koje bi mi simpatičnim trčećim hodom i pijukanjem skrenulo pažnju na svoju životnost. Ima nekoliko pjesnika u Crnoj Gori koji su mi zaista pružili taj užitak. Hvala im.
Gledano an ženeral, iz obimnih opusa, iz pjesničkih pregnuća i damara različitih pjesničkih generacija ne pulsira kreativni nerv. Izostaje onaj zametak iz koga bi se razvio jasan i čulan poetski glas. Ovdašnje pjesništvo počinje i završava se kao jeftin serijski proizvod. Konzumiramo ga refleksno, listajući ovlaženim kažiprstom desne ruke pjesničke zbirke. Nema umnog naprezanja. I kada metričkom vještinom pjesnici uspiju da sklope dopadljive pjesme oku pronicljivijeg čitaoca ne mogu umaći njihove paučinaste strukture.
Poeziji pristupamo u maniru doručka na bazi polupansiona. Kada sam već dobio knjigu poezije gratis okusiću nešto iz nje. I tako čitaoci jedu pjesnike za doručak jer kreativnost čitalaca ne rijetko nadmašuje stvaralačke mogućnosti pjesnika. Zato bi bilo opravdano reći „Poješću domaću poeziju za doručak“.
Upotrijebljena metafora nema za cilj da uvrijedi pjesništvo i pjesnike vać da pojasni odnose stvaraoca i konzumenata savremene poezije u Crnoj Gori. Činjenica je da nam se poezija priprema i servira svakodnevno. Ima je u izobilju. Ne marimo što je suva, hladna, tanka, bezukusna i daleko od kvaliteta onoga što se nekad poezijom nazivalo. Iz gole pristojnosti je kušamo. Neko na zalogajčić a neko na puni obrok.
Čemu ovakvo generalizovanje domaćeg pjesništva?
Zato što poezija kao lapidarna forma iziskuje neuporedivo manje čitaočevog vremena nego proza. Poezija se brzo usvaja. Lako se pamti i s lakoćom govori. Duboko prodire u dušu i misao kada je prava. Nažalost prava poezija izostaje.
Vjerujem da ono što se stihom opisivalo prije nekoliko hiljada godina i ono što se stihom opisuje danas ishranjuje i inerviše isti korijen. Kada je taj korijen dubok i čvrst, kada njegovi sočni rizomi opskrbljuju ljudski duh može se uživati u ljepoti poezije. Umjesto toga u Crnoj Gori dobijamo evidentni pjesnički paradoks (EPP), ogromnu produkciju praćenu samoreklamerstvom i lošim kvalitetom.
Ostajem pri stavu da je veoma bitno obrazovanje pjesnika. Istraživanje i njegovanje poetskih korijena (nasleđa) korisno je kako za autore poezije tako i za čitaoce u zemlji pretrpanoj knjigama poezije u pokušajima da se poezijom izađe iz grmena malenoga.
Mene lično u mladosti je privlačila estradna milozvučnost stiha i lakoća teme. Danas me usrećuje svjesnost o ideji pjesme. Da li čovjek vremenom sazrijeva ili se pretvara u prijeko i dosadno džangrisalo poput mene prosudite sami.
U Podgorici 21. marta 2024. godine na Svjetski dan poezije
