Na taksi-parkingu ispred aerodromske zgrade bila je uobičajena slika: taksisti su se nadvikivali ubjeđeujući putnike i vukući ih za ramena da izaberu baš njihova kola – sjedišta su udobna, imaju klimu, najjeftiniji su. Kad mušterija odustane od odupiranja i biranja,shvati da je pod klimom vozač podrazumijevao otvoren jedan ili dva prozora, a kad treba da plati vožnju,pita se koliko onda naplaćuju drugi kad je ovaj najjeftiniji.
Moj izbor već godinama su vozila firme Joko Taksi. I u njima je klima otvoren prozor, a cijena vožnje do Danilovgrada činila mi se toliko bagatelna da vozaču svaki put dajem još toliki bakšiš. Naravno, cijena usluge nije bila presudna što sam se vezao za njih, nego prisnost koju sam osjetio jošu prvoj vožnji. Tada je firma imala samo jedno vozilo i jednog taksistu–Joku, koji je umio da vožnju učini zanimljivom za putnike, te je ubrzo kupio još dvoje polovnih kola i zaposlio četvoricu mladih vozača.
Kad sam se prije niz godina javio ujaku da sam doputovao u Beograd, te da ću doći da ih vidim, on me je šeretski posavjetovao: „Pazi da ne sjedneš sa Jokom u taksi.“ Na moje čuđenje, podsjetio me je na narodnu bajku u kojoj jednog siromaha savjetuju da ne melje žito u vodenici kod ćose, najvećeg lažova. Dok bi trajala meljava ćoso se takmičio sa mušterijom u brašno ko će više slagati i svaki put pobjeđivao,te je vreća ostajala njemu. „E, vidiš,sada se u Crnu Goru tako kaže za Joka, a zašto – vidjećeš ako me ne poslušaš i sjedneš u njegova kola.“
Bio sam dovoljno radoznao da ga nisam poslušao. A nisam se ni pokajao. Taksisti su najčešće ćutljivi i nerado odgovaraju na pitanja radoznalih mušterija. Joko je „iz sasvim druge priče“, volio je da kaže za sebe. Čim motor automobila zabruji pa dok ga ne isključi na odredištu, ne bi zatvarao usta, kao da su kola radila na njegove riječi. U početku je prepričavao istinite događaje iz svog života, da bi vremenom počeo da ih domaštava i kiti da bi bio zanimljiviji putnicima.
Najčešće je pričao o svojim lovačkim uspjesima, iako nikada ni metak nije ispalio, jer nije služio vojsku niti se družio s lovcima. I vojska je često bila Jokova tema (bio je mornar na Galebu, vozač admirala Mamule, zaslužio značku uzornog vojnika i vanredna odsustva u padobranskoj brigadi ili u gardi), pa podvizi u posljednjem ratu i nestašluci iz mladosti. To mu je donijelo zadovoljne mušterije, ali i epitet najvećeg lažova u Danilovgradu, a ubrzo se stalo govoriti kako nema većeg „u cijelu Crnu Goru“.
Ovog puta vozio me je Jokov najmlađi vozač. Pozdravismo se kako dolikuje i upitasmo jedan drugog za zdravlje,te on mene kako je „tamo u Čikago“ zbog sankcija Rusiji, a ja njega izgrdih što se još nije oženio, dodavši da sam i ja oklijevao s tom rabotom i poslije se kajao. Krenusmo i upitah šta radi gazda Joko.
–Tine znaš?–začudi se mladić.–A i kako bi zna’ kad prošlog ljeta nije te bilo kod nas u Crnu Goru. Zbog korone ostadosmo bez mušterija. – Da nije, ne do bog, umro? – povikah. –Nije umro, nego još gore. Umalo da zbog svog jezika nije dospio apsane.I to dugogodišnje robije.
– Da nije koga zgazio kolima? – upitah u čudu. –Ma kakvi! Rekoh ti zbog jezika. Znašli da se za Joka kaže kako se ne zna ja li bolji vozač ja li lažov? Nego slušaj, pa da ti sve po redu kažem. Imaćeš šta da pričaš tamo uČikago. – Sada mi je i žena penzioner,te ti ja više boravim u jednom malom mjestu u Meksiku nego u Čikagu. Jeftinije je a i klima je topla, ugodna preko cijele godine. Daj reci,slušam te.
– Putnika je Joko primio u Danilovgradu. Iako je već počinjalo ljeto, na njemu skupo odijelo,svezana kravata, naglancane cipele, bijela košulja, ispeglan amaramica kojom svaki čas briše znojave obraze i podbradak, mobilni telefon zakačen na uvo kao slušni aparat, a u krilu torbica sa laptopom. Pomisli Joko da je to veliki gospodin i dobi inspiraciju da ovog puta nadmaši samog sebe u laganju. Ni pet ni šest, krene moj gazda da lovi životinje širom Crne Gore. Na Hajli je ubio divokozu, na Durmitoru medvjeda, na Sinjajevini razrijedio čopor vukova, potamanio divlje svinje i lisice oko Danilovgrada. Na Komove ide zbog jelena lopatara čije rogove prodaje strancima, divlje svinje i vukove jurio je i po Rumiji, sa Lovćena donio bog te pita koliko zečeva, uz kukuruzišta kažnjavao jazavce a užitnim poljima u dolini Zete tamanio fazane i jarebice. Kad je lov u pitanju, ništa mu nije teško i nema planine a da se lovac Joko nije proslavio na njoj. Svaki podvig propratio je uzbudljivom zgodom.
– Da li mu je putnik povjerovao?
– Da, povjerovao je. Na Jokovu žalost mislio je da je sve to istina. – Zašto nažalost? – Da, na žalost! Mušterija je samo ćutala i ozbiljno slušala, što je Joka podsticalo da sve maštovitije laže. Samo jednom je progovrio, pitajući ga da li ima dozvolu za lov, a Joko mu odbrusio: „Nisam budala da plaćam drživa i za to, dosta je što mi otimaju od ove crkavice za taksi.“
Jezik mu se zaustavio kad i kola pred Vladom Crne Gore. Gospodin je platio vožnju i još jednom progovorio: „Pa da se i ja tebi,gospodine Joko, predstavim.Ja sam Danilo Perović, inspektor u Ministarstvu životne sredine Crne Gore. Čuvši kako si nemilosrdno uništava’ faunu širom naše republike, moja dužnostje da protiv tebe podnesem sudsku prijavu…“ „Kakva crna prijava?“ – usprotivio mu se Joko. „Nemam ja ništa sa tom vašom faunom.“ „Imaš, imaš, sam si sve prizna’, a naće se i svjedoci. Najmanja propisana kazna za takav zločin je petgodina, potrudiću se da bude što veća.“
– Znači da mu je on stvarno povjerovao? – začudih se tolikoj inspektorovoj naivnosti.
– Povjerovao, povjerovao. „Ode ti baš daleko!“ mirno mu reče Joko. „Prije nego sročiš tu tvoju nesretnu prijavu i postaneš predmet podsmijeha, ulickani gospodine, bilo bi dobro da odeš u Danilovgrad i raspitašse ko je taksista Joko.Svi će ti reći da većeg lažova nema od Lovćena do Durmitora i Prokletija. Tužiš li, svi će mi oni biti svjedoci.“
– Neka i mene pozove – ponudih se da pomognem. –Ti bi, čoče, doša’iz dalekog Čikaga za našeg Joka? –Iz Meksika – ispravih ga. – A zašto ne bih?! – Ne znam da li je inspektor iša’ da se raspita, ali prijave još nema. A i mi, evo,stigosmo.
Izvor: dnevnik.rs
