Konzistentna ljevica nikada neće podržati tuđe šovenske prakse. Nikada neće praviti etnopolitički obojene kompromise s destruktivnim etničkim politikama koje se kriju iza građanstva. Tu ujedno leži i piščev osnovni nesporazum sa mišljenjem…
Regionalni mislilac tankoćutno je misleće biće.
Možda uvodna rečenica zvuči kao ironija, ali nemojmo odmah negativno o svemu. Nedobog da neko pomisli kako se izraz regionalni mislilac ovdje sarkastično koristi za podbadanje dežurnih regionalnih neznalica.
Regionalni mislilac posebno tankoćutno bdije nad Bosnom i Hercegovinom. Nesebično je obskrbljuje lucidnim analitičkim uvidima, duboko penetrirajući u njenu kompleksnu i turobnu stvarnost. Taj regionalni posvećenik neumorno je posvećen dobrobiti susjedne zemlje. Jednodimenzionalnost, analitička i mentalna zarobljenost u devedesetim, površnost ili puko neznanje o BiH koje poslovično iskazuje, ne sputavaju tog regionalnog dobronamjernika u promišljanju ove zemlje i samoiskazivanju svoje patinom ovjerene moralnosti. Svakako ga ne potiču da izusti nešto smisleno, analitički promišljeno, ili nedajbože korisno.
Nije lako Bosnu i Hercegovinu promišljati cjelovito, kroz analizu tri destruktivne etnopolitike koje je progresivno unazađuju. Pretežak je to zadatak za regionalnog mislioca. Valjalo bi pisati analitički promišljeno, logično, smireno, sa sigurnim znanjem o onome o čemu se piše. Riječju, odgovorno. Istupi Andreja Nikolaidisa, pisca i kolumnista s crnogorskom adresom, kontinuirano pokazuju da on za takav analitički postupak nije kognitivno spreman. Neki zlonamjernik dodat će da pokazuju i ozbiljne etičke deficite.
Za početak, spomenimo da je Nikolaidis uporan u podržavanju političkih aktera u BiH koji zagovaraju građansku državu. To što građanska država kakvu zagovaraju SDA i DF ima miloševićevski efekt na odnose u BiH, ne treba zagolicati onu sivkastu tvar između piščeve lijeve i desne sljepoočnice. Ne treba aktivirati kognitivne i etičke alarme uvaženog pisca. Naravno pod optimističnom pretpostavkom da pisac posjeduje rečene mehanizme. Podržavati danas u BiH esdeaovsko-deefovski tip građanštine, jednako je intelektualno i etički promišljeno kao podržavati građansku viziju Jugoslavije kakvu je krajem 80-ih inaugurirao već spomenuti bankar iz Požarevca. Tu je i Dodikovo tuđmanističko divljanje, pa sve izgleda kao jedan fini i beskonačni skeč, s deža vu efektom.
Mada je ta ideja, da javno podržiš jednu destruktivnu političku agendu, vrlo zavodljiva kao potencijalna satirička vodilja. Kao polazna tačka kako ismijavati političku glupost i njene glavne političke i medijske protagoniste. Ona je (ideja), citirajmo Nikolaidisa, beskrajno šarmantna u svom idiotizmu. Mali je problem što uvaženi pisac političke destruktivce u BiH podržava bez ironijskog odmaka. Da njegova analitička misao nije lišena upravo idiotizma, pokazuje cijeli citat:
Ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.
Svaka čast. Nikolaidis ohrabruje Bošnjake da ostanu konzistentni u svom idiotizmu. Pardon, nacionalizmu. Jer bošnjački idiotizam jedini je način da dohakaš srpskom i hrvatskom velikodržavnom nacionalizmu. Ok, opet se idiotizam nepozvan umiješao.
Kada Nikolaidisov iskaz dekonstruiraš i ogoliš, kada ga očistiš od logičkih nesuvislosti preuzetih iz probosanskog nacionalističkog vokabulara, ostaje samo piščev samouvjereno izrečeni idiotizam. Kolumnistički idiotizam je tu da potakne nacionalistički idiotizam kako bi ovaj potonji ostao dosljedan u svojoj idiotskoj činidbi (hvala doktoru Tuđmanu na popularizaciji činidbe, te nezaboravne jezičke cro-kovanice). Postmodernističkim idiotizmom do nacionalne deidiotizacije, to je nova medijska paradigma u BiH. Može funkcionirati i kao zaseban literarni žanr, uz posebnu zahvalu regionalnim misliocima na njegovoj afirmaciji.
Kolektivni idiotizam u Srba i Hrvata, koji neki zovu i nacionalizmom, nikada neće biti pobijeđen miloševićevskim političkim strategijama iz Sarajeva. Je li probosanaki politički, medijski i akademski establishment toliko intelektualno i etički zakržljao da to ne vidi? Naravno da jeste. Jer da nije, ne bi bilo potrebe za ovaj tekst. Kolektivni idiotizam u Srba i Hrvata može eventualno biti pobijeđen tenkovima i visokokalibarskom artiljerijskom pirotehnikom, ali to već zadire u psihopatološke mokre snove Nikolaidisovih militantnih fanova s Muskovih i Zuckerbergovih platformi.
Uvaženi pisac uvijek je na raspolaganju da svojim vrckavim leksičkim piruetama obveseli nemali mu broj fanova u BiH. Na primjer ovako:
Dino Konaković, Nikšić i Enver Kazaz mogu se obući u cheerleadersice. Mogu tako odjeveni otići na utakmicu KK Igoke-e i tamo vrckati stražnjicama i pokazivati roze gaćice veselom Dodiku; mogu se popeti na krov Vijećnice i odatle, kao što su The Beatles nekada svirali na krovu zgrade u Camdenu, repati odabrane hitove Beogradskog sindikata…
Imamo, dakle, vrckave stražnjice i roza gaćice koje Nikolaidis veselo navlači liderima Osmorke i Enveru Kazazu. Neko će reći da se ovđe radi o klasičnoj homofobnoj aluziji iz usta ulcinjskog slobodara, ali to su samo pederske insinuacije. Možda ulcinjski šaljivdžija projicira na druge ono što on lično, stvarno ili simbolički, čini. Jerbo je upravo on zavrtio svojim slobodarskim guzovima prema vjernim probosanskim poštovaocima njegovog kolumnističkog opusa, dok mu podzemna ventilacija, kao onomad Merlinki, nadiže suknjicu ispod koje probosanski zabljesnu roza gaćice, na radost i ponos usplahirenih mu fanova. Ok, nekorektno je ovo prema piscu vickastih aluzija, reći će neko. Ali kada se šicaš lascivnim dosjetkama, iste ti se kao uprljane roza gaćice razmile po licu. To je cijena kolumnističke blamaže i provincijsko-palanačkog tipa duhovitosti.
Osvrnimo se i na legendarnu liverpulsku četvorku, koju je pisac iskoristio ne bi li svoje kolumnističko laprdanje ukrasio pop kulturnim referencama. Na njegovu žalost samo je još jednom demonstrirao vlastito neznanje. Koncert na koji se uvaženi kolumnist referira održan je na Mayfairu, u centralnom Londonu, ne na Camdenu, kako je samopouzdano lupio. Camden spada u živopisnije dijelove Londona, s bezbroj fascinantnih pop kulturnih referenci (Punk, Britpop, Amy Winehouse…), ali jedna od njih nisu The Beatles na krovu zgrade. No, činjenice su tu da najebu, s roza gaćicama ili bez njih.
Još jedan važan aspekt. Nikolaidis se, ma koliko to neuvjerljivo pa i komično zvučalo, ćuti lijevim misliocem. Evo mala a besplatna poduka, više nego dobrodošla ukoliko mu – pretpostavimo naivno – sujeta nije trajno poremetila percepciju, pojela logiku i analitičnost, izobličila etičnost. Konzistentna ljevica nikada neće podržati tuđe šovenske prakse. Nikada neće praviti etnopolitički obojene kompromise s destruktivnim etničkim politikama koje se kriju iza građanstva. Tu ujedno leži i piščev osnovni nesporazum sa mišljenjem. Antinacionalizam nije niti će ikada biti favoriziranje jednog etničkog nacionalizma nauštrb drugog ili trećeg. Logika, etika i racio nisu piščevi saveznici. Možda im Nikolaidis natakari roza gaćice i poruči: tim gore po vas. Pa će i logika i etika i racio najebati kao one navodno Hegelove činjenice.
Izvor: Prometej
Foto: MidJourney prompt by Preokret
