Propagandni punkt koji sebe naziva „Gradskom televizijom” danas je još jednom, po ko zna koji put „objasnio” zašto ih većina građana i građanki Podgorice opravdano naziva „emiterima mržnje”.
Nekoliko istinitih rečenica koje sam sinoć kazala na RTCG, bile su malo da opišu sve ono čime se bave u proizvodnji političke, vjerske, nacionalne netrpeljivosti, kršeći sve medijske standarde. Ali sasvim dovoljne, da pojure na moje ime, starom – novom salvom uvreda na lični i na profesionalni račun, „tekstom” koji je javnost već nazvala skandaloznim.
O međunarodnim priznanjima za moju borbu, rečeno je već mnogo. Za mene je svakako, najvažniji sud građana. Činjenica da je ministarstvo zdravlja u mom mandatu bilo na samom vrhu po ocjenama, a da su gledanost i povjerenje u Gradsku televiziju na niskom nivou, najbolje govori o percepciji naroda kad su u pitanju naši – i profesionalni učinci, ali i lično vaspitanje. Zato na nivo sa kojeg su me napali, neću silaziti. Najviše su kazali o sebi.
Zanimljivo je da su autori svoje propagandno štivo protiv mene naslovili sa „Banalost zla”, a da pri tom nisu naveli, ni odakle su uzeli naslov, ni kojim je povodom nastao. „Izvještaj o banalnosti zla” napisala je čuvena njemačka filosofkinja jevrejskog porijekla Hana Arent, koja je svoje djelo načinila pišući o nacističkom ratnom zločincu Adolfu Ajhmanu. Možda ova informacija nije slučajno izostavljena, jer ono što radi Gradska televizija, već je mnogo puta od mnogo ljudi, ocijenjeno kao najbliže tehnikama propagande zloglasnog Gebelsa. A njihov je pristup neuporedivo bliži njemu, nego Arentovoj.
Moj kolega Luka Rakčević, kao i mnogi drugi, kazali su da je ovakvo ponašanje još jedan razlog zbog kojeg je DPS tako ubjedljivo poražen u Podgorici. A tekst Gradske televizije nazvan je „anonimnim, kukavičkim i tendecioznim”, uz podsjećanje da se radi o još jednoj zloupotrebi budžeta koji finansiraju svi građani i građanke Podgorice.
No, kako sam tokom života, a posebno u svojoj profesiji uvijek bila upućena na stvaranje nade, ja i u ovom izostanku potpisa, konkretnog imena i prezimena ispod tog teksta, nazirem jednu iskru nade. Ispod svih naslaga netolerancije i netrpeljivosti, ipak je ostalo zrno stida kod ovih ljudi, dovoljno stida da niko od njih imenom ne potpiše ovu salvu najprizemnijih uvreda.
Na kraju, pošto su me prozvali i za izgled i za fotografije, podsjećam ih na jednu, iz perioda kada sam bila ministarka zdravlja, pošto na taj period najviše graju i negoduju. Zato što ih podsjeća da je smjenjivost vlasti moguća. I da ova država i njena budućnost, ne pripadaju samo njima. Nego svima nama.
Dr Jelena Borovinić Bojović/Fejsbuk
