„Petar Kočić će ostati kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svoga jezika.”
Piše: Muharem Bazdulj
Kad se (prez)ime jednog od najčuvenijih njemačkih filozofa napiše na „fonetski“ način, stvara se mogućnost za nekoliko zgodnih igara riječima. Možda i najfrekventnija u srpskom javnom govoru je ona aforistična: „Ja posadih bosiljak, meni Fridrih Niče“. Ivo Andrić u „Znakovima pored puta“ ima jedan zapis koji stvara neobičnu vezu između Ničea i Petra Kočiča: „Nedavno se preda mnom našla verna i dobro reprodukovana fotografija Petra Kočića. Posmatrao sam je dugo. Podsećala me je na nečiji lik koji sam takođe viđao na fotografiji, ali u prvi mah nisam mogao da se setim na čiji. Na koga, na koga to podseća – pitao sam se nekoliko puta, a onda mi je odjednom sinulo: na sliku Fridriha Ničea. Ne bih umeo kazati šta je bilo to što je izazvalo u meni takvo sećanje. Kosa? Brkovi? Pogled? Držanje? Možda ni jedno od svega toga; možda svako pojedinačno, a možda i sve zajedno.”
Osmotrimo malo podrobnije ovu impresionističku paralelu. I Niče (1844–1900) i Petar Kočić (1877–1916) umrli su mladi. Niče je živeo pedeset šest, a Kočić trideset devet godina. Njihovi životi se preklapaju tokom dvadeset i tri godine. Kočić je rođen početkom ljeta, 29. juna 1877. godine, u selu Stričići kod Banje Luke. I dan danas, selo Stričići potpada pod teritoriju grada Banje Luke, mada je na samom rubu te teritorije. Nije tu, međutim, samo geografija simbolična. 1877. godina je zanimljiva kao godina koja dolazi tačno godinu dana uoči austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Čitav Kočićev život biće praktično smješten u habsburšku epohu Bosne i Hercegovine. Njegovo odrastanje bilo je neobično i specifično. Majka mu je umrla u njegovom ranom djetinjstvu, a otac mu se nakon toga zamonašio. Njega su praktično vaspitali i podigli baba i deda. Osnovnu školu završava u manastiru Gomionica, a gimnaziju je upisao u Sarajevu. U jednom trenutku je izbačen iz ove gimnazije, pa se prebacio u Beograd i tamo je završio srednje obrazovanje. Fakultet upisuje i diplomira u Beču.
Nakon diplome nakratko se vraća u Beograd, a zatim dobiva profesorsku poziciju u gimnaziji u Skoplju, a taj posao gubi zbog satiričnog članka koji je objavio. Nakon toga, sredinom prve decenije dvadesetog vijeka, ponovo dolazi da živi i radi u Bosni i Hercegovini. Nastanjuje se u Sarajevu gdje je nakon smrti Benjamina Kalaja politička situacija bila relaksiranija nego ranije. Tu se bavi novinarstvom, ali ne dobiva dozvolu da pokrene sopstveni satirični list Jazavac. Kad je 1906, izbio generalni štrajk, Kočić se i na ulici ispoljava kao pravi narodni tribun. Zbog nastavka svoje političke đelatnosti u narednim mjesecima, Kočić je kraj iste te godine sudski prognan i deportovan iz Sarajeva. Poslije kratkog boravka u Budimpešti, Kočić se kao odrasla osoba prvi put nastanjuje u svom krajiškom zavičaju, u Banjoj Luci. Ta selidba će biti blagotvorna za njegov književni rad, pošto je u Sarajevu mnogo više bio posvećen aktivizmu. Već u prvim banjalučkim godinama u ovoj fazi života, Kočić piše svoja važna đela poput „Zmijanja“ ili „Kroz mećavu“. Takođe, tu mu se ostvaruje želja za objavljivanjem vlastitog časopisa. Bila je to Otadžbina, čiji je prvi broj objavljen na Vidovdan 1907.
Sa osnivanjem Bosanskog sabora, Srpska narodna organizacija na svoju izbornu listu stavlja i Petra Kočića, a on biva izabran za narodnog poslanika. Za razliku od poslanika koji su bili skloni kompromisnom djelovanju u odnosu na Beč kao centar monarhije, Kočić je ostao vjeran svom slobodarstvu. Ipak, duševno zdravlje mu je već bilo načeto. (I tu se vraćamo na Andrićevu paralelu s Ničeom sa početka.) Povlači se iz javnog života, a dok je još uvijek u stanju da se bavi književnim radom, prevodi jednu pripovijetku Maksima Gorkog i piše neke bilješke. U januaru 1914, biva primljen u beogradsku duševnu bolnicu. Tu je dočekao početak Prvog svjetskog rata. Tamo će i umrijeti u avgustu 1916. godine. Kad se poslije dvije godine utemelji Kraljevina SHS, Kočić je dobio zasluženo mjesto u književnom kanonu. Tu poziciju je Ivo Andrić takođe lijepo i sažeto definisao: „Petar Kočić će ostati kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svoga jezika.”
Ne samo da je živio kratko, nego je i period kad je bio dominantno posvećen književnosti bio vrlo ograničen, i to na vrijeme sredine vlastitih dvadesetih godina. A opet, okušao se, i to sa uspjehom, i u poeziji, i u pripovjednoj prozi, i u drami. Uspomena na Kočića od početka se naročito intenzivno čuvala u njegovom zavičaju, s tim što je „Jazavac pred sudom“ bio prepoznat kao vrhunska politička satira i na mnogo širem prostoru. Otud decenijama nije bilo čudno ni sporno da u Zagrebu postoji kazalište „Jazavac“. U jednom trenutku, međutim, kad se u Zagreb vratila kuna, da parafraziramo staru „basnu“ Borisa Budena, više nije bilo mjesta za jazavca. U Banjoj Luci, međutim, Kočić je do dana današnjeg prepoznat kao klasik i kao simbol. Televizijski film „Slepi putnik na brodu ludaka“ iz 2016. režisera Gorana Markovića po scenariju Vuleta Žurića o posljednjim Kočićevim danima pokazao je iznova da je život ovog pisca do dana današnjeg inspirativan za savremene umjetnike.
Izvor: p-portal
