Utorak, 17 mar 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
KulturaNaslovna 6

Priča dnevnika: Od­be­gli ujak

Žurnal
Published: 14. decembar, 2023.
Share
Slobodan Mandić, (Foto: MNR Info)
SHARE

Do­šao ujak iz Go­li­je, da se že­ni, bu­de li pri­li­ke. Naš do­bro­že­le­ći Mla­đen: krup­na cr­nog oka, vi­sok, kao da je me­đu bo­ro­vi­ma ra­stao; pri­li­ka se mo­ra­la uka­za­ti.

Slobodan Mandić, (Foto: MNR Info)

U pra­vi čas; po­ja­vi se baš ka­da je neo­p­ho­dan. Uju­tru sam tr­čao na ši­no­bus, i je­dva če­kao da se iz Zre­nja­ni­na vra­tim; da se nas dvo­ji­ca dru­ži­mo, spa­sa­va­ju­ći ostat­ke da­na. Po­sle ruč­ka da zdi­mi­mo niz se­lo. Na sta­ni­cu, do mli­na, na Ta­miš, na igra­li­šte Rad­nič­kog, su­bo­tom u bi­o­skop; vo­dao sam ga da svo­je to­po­ni­me nje­go­vim pri­su­stvom osve­štam.

Uz nje­ga, lak­še sam pod­no­sio gim­na­zij­ske da­ne; još ne­pri­vik­nut na va­roš.

Po­sle me­sec da­na is­ko­pa­li su pri­li­ku. Mi­lo­še, Mi­nja, zbor; Mi­la da že­ni­mo! Vu­ko­sa­va iz­ne­la pe­če­nje, Mi­nja nas po­zvao na ve­če­ru, da svo­ju ro­di­cu Bo­ja­nu na­šem Mla­đe­nu pred­sta­vi. Do­šli mo­ji ro­di­te­lji, s nji­ma Mi­loš, ne­raz­dvoj­ni sa­tr­pe­znik očev, Mla­đen po­veo me­ne: moj se­strić je po­sle na re­du, po­sti­đi­vao me, ne­ka se pri­vi­ka­va.

Po­se­da­smo, kre­nu­še po­nu­de, po­te­če raz­go­vor.

Ima kod me­ne tih so­be­ti­na, iza­be­ri­te, da se ne sti­ska­te kod Mi­la­na, da vam ni­ko kroz oda­ju ne pro­la­zi, do­da­de Mi­nja po­što se već o mla­den­ci­ma go­vo­ri­lo kao o za­vr­še­noj stva­ri.

Ni­je ni kod nas ti­je­sno, ima Mi­le či­ta­vo pred­so­blje, da se raz­ba­ši, pod­vik­nu otac.

Po­što je glav­no ude­še­no, sta­do­še mla­do­že­nju da zbri­nja­va­ju; va­lja de­cu po­di­za­ti, ku­po­va­ti obu­ću i udž­be­ni­ke, na­bra­ja otac (taj nas sla­bo po­zna­je, kao da s na­ma i ne ži­vi).

U BEK, pred­la­že sta­ri, ta­mo je Pe­ko Vu­lov sme­no­vo­đa!

Ka­kav cr­ni BEK, od­mah­nu Mi­nja; i de­li­ja Mla­đo do No­ve go­di­ne, te­gle­ći smr­znu­te po­lut­ke u kla­ni­ci, sav bi se sde­kao, is­kri­vio, oklem­pa­vio kao Ste­vo Dur­duš, da ga ni maj­ka ro­đe­na ne po­zna! Ne­go, da ga da­mo u „Ra­di­ja­tor“! Ni­ka­ko, usko­či otac; u liv­ni­ci vre­lo, ne­ma va­zdu­ha, go­re ne­go Vuk­ši na mra­mo­ru! On­da, u „Udar­nik“.

Naš Mi­le da štri­ka žen­ske ča­ra­pe; ru­gaš li se to?!

Ma da ga skra­si­mo u „Ze­len­go­ri“, da ne pu­tu­je, pa­de na um Mi­lo­šu. Da is­pod kra­va ki­da ba­le­gu, dok mu oso­ka ne iz­je­de oči kao Pa­ju na­še­mu! Ni „Ži­to­pro­dukt“ ne is­pa­de bo­lji: ta­mo če­lja­de­tu tek oči iz pa­spa­lja vi­re i mi­go­lje!

On­da Mi­nji pa­de na pa­met pru­ga; da bu­de op­ho­dar: za­met­neš onaj du­gač­ki če­kić o ra­me, i sa­mo s pra­ga na prag kra­češ!

Pa da se iz­gu­bi, u po­lju za­lu­ta, do­če­ka otac; ja sam jed­nom za­ba­sao na mo­joj ro­đe­noj nji­vi, do mra­ka po ku­ku­ru­zu se lo­ma­tao za­po­ma­žu­ći: je­dva gla­vu ži­vu iz­neo!

A šta ako ne bu­de đe­ce, okre­nu pri­ču Mi­loš; on­da je do­sta i da ga da­mo za se­zon­ca u Še­će­ra­ni: po­sle kam­pa­nje da s na­ma lju­di­ka po se­lu!

Ako ne bu­de bi­lo ti­ća, ne tre­ba se ni že­ni­ti, pre­su­di otac. Po­la­ko, ne mo­ra Bo­ja­na bi­ti le­dič­na, ni maj­ka joj ni­je bi­la ne­rot­ki­nja, ne­ma joj po ko­me do­ći, bra­ni Mi­nja ro­di­cu, uda­ju vra­ća u op­ti­caj. Ili mo­žda mi­sliš da tre­ba uze­ti onu ko­ja je opro­ba­na; on­da vam eno Bre­na udo­vi­ca!

Opet se gra­ja za­met­nu.

Ne­ka, bra­ćo, la­ga­no, u sa­bo­ru je spas, hla­di Mi­loš si­tu­a­ci­ju svo­jom omi­lje­nom iz­re­kom.

Šta nam ve­li đu­ve­gi­ja naš, tap­šu­ći Mi­la po ple­ći­ma za­te­že Mi­nja svo­ju ži­cu; ka­ko ti se či­ni, ima li ov­de ži­vo­ta?

Pri­go­vo­ra ne­ma, zbri­nja­va­te me sa sva­ke stra­ne; ne­go, va­lja da mi i otac vi­di đe­voj­ku, pa da i on svo­ju re­če: kod nas je ta­kav red!

Ti da je vo­diš na vi­đe­nje, pa da nam je Ste­van vra­ti: ot­kud đu­tu­rum da pro­ce­ni vr­li­ne đe­vo­jač­ke; kud bi ona tad, osra­mo­će­na. Ni­kud pri­spe­la, ni­ko je vi­še ne bi ni po­gle­dao; ni­kud maj­ci, ne­go da sko­či u Ta­miš!

Ku­ku, vri­snu Vu­ko­sa­va, iz sve gla­ve za­le­le­ka.

La­ga­no­te, po­bo­gu, još ni­je do­tle do­go­re­lo, smi­ru­je Mi­loš ku­ću.

Mla­đen iz­vu­kao ma­ra­mi­cu, bri­še če­lo; krup­ne oči mu se na­di­ma­ju: ba­ca po­gled s jed­no­ga na dru­go, za­ču­đen, kao da se tek uka­za ko smo: pre­va­rio se da nas po­zna­je.

Po­sle dva da­na Mi­le trk­nuo u Zre­nja­nin, da Bje­lo­gr­li­će obi­đe, pa da se ko­li­ko su­tra po­vr­ne. Ali ni­je se vra­tio, kli­snuo je u Go­li­ju ni ne svra­ća­ju­ći kod Vi­do­ja; to­li­ko mu je bi­lo pri­tu­ži­lo.

Pro­vo­da­dži­je ni­su mo­gle da ve­ru­ju; tre­ba­lo im je ne­de­lju da­na da bru­ku pri­me k zna­nju. I od br­đa­na ne­ki la­žu, ta oče­va iz­re­ka osta­la je pod­set­nik na do­ga­đaj ko­ji im je iz­ma­kao.

Foto: pixabay.com ilustracija

Raz­u­meo sam da mi je rod naj­vi­še po to­me što je umeo da po­beg­ne iz stva­ri ko­ju su dru­gi sma­tra­li za­vr­še­nom.

S ve­če­ri Mi­loš uze gu­sle u kri­lo; raz­gu­sla­va. Sad će­mo jed­nu sva­tov­sku, na­ja­vlju­je.

Otac us­trep­tao, svi če­ka­mo ko­ju će raz­vu­ći.

Naj­zad oši­nu:

So­ko mr­zi po­lja od pra­ši­ne,

so­ko ne­će ža­bu iz lu­ži­ne,

so­ko tra­ži vi­so­ku li­ti­cu,

so­ko ho­će ti­cu ja­re­bi­cu!

Pa gi­lic­nu gu­da­lom, za­vr­nu us­klič­nik.

Otac ot­sko­či, ka­ta­pul­ti­ran; pa pre­ko vra­ta, ba­ca­ju­ći psov­ke kao pe­tar­de. Pi­sao nam je, naš do­bro­že­le­ći, po­što se ože­nio; ja­vljao ka­ko su si­no­vi pri­sti­za­li. Sre­li smo se po­sle se­dam le­ta, kod nje­ga u Go­sli­ću, bio sam stu­dent. Se­ćaš se ka­ko smo te že­ni­li; on, u smeh gro­ho­tom.

Pri­ča ka­ko je po­šao da se kod nas sna­đe, u Ba­na­tu osta­ne; ko­lo­ni­za­ci­ja je pro­pu­šte­na, ali valj­da će se jed­no me­sto na­ći, da se i on me­đu to­li­ke br­đa­ne u rav­ni­ci ti­sne: tu su svi na­šli ko­ru hle­ba. Da se u tom ma­snom Ba­na­tu oku­ćiš, go­vo­ri­li mu do­ma; opro­baj, ako ne bu­de išlo, Ba­jov ka­men te če­ka. Ima­la je oči kao Mi­la­va, kao da se od­jed­nom pri­se­ti.

Lec­nuh se na nje­go­vo po­re­đe­nje, on­da bih da se na­sme­jem, ali osmeh se za­le­di: Mla­đen ne ume da se na­ru­ga ni pod­smeh­ne; bi­ća s ko­ji­ma lju­di is­pod Tro­gla­va ži­ve do­i­sta ima­ju bla­ge oči pu­ne mi­lo­šte baš kao da uz­vra­ća­ju oni­ma što se o nji­ma sta­ra­ju: opis bi mo­gao bi­ti sa­mo iz­raz pri­sno­sti.

Da se sa njom ne­gde za­vu­ći, iz po­ja­te sa si­je­na gle­da­ti ki­šu! Ali ni­sam se za­le­tao; pa još kad uze­še da me za­po­šlja­va­ju! Mo­rao sam tr­kom, da me ne sa­hva­ta­ju! Si­ti se isme­ja­smo.

Pre­neh mu ka­ko se uz gu­sle pro­čuo. Naš Ra­do­je je ope­van kao bo­jov­nik, Ste­van što se go­lo­ruk s gor­skom zve­ri u So­mi­ni rvao, a ja sto­ga što sam od đe­voj­ke ute­kao – pri­me­ći­vao je Mi­le ka­ko nam se ep­ska ži­ca ta­nji. Sa­mo da sta­ri ne ču­je, živ bi se po­jeo. Ne­će ču­ti, re­koh; ni­je stvar do te­be, gu­sle su se okre­nu­le, če­pr­ka­ju po na­šem do­bu.

Slobodan Mandić

Izvor: Dnevnik

Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article O. Gojko Perović odbranio na Filozofskom fakultetu master rad “Uzroci i posljedice sekularizacije u d‌jelu Čarlsa Tejlora”
Next Article Pop recenzije: “O grijehu samoubistva”

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Dušan Krcunović: Kalendarska dijahronija savremenog svijeta

Prema astronomskom kalendaru, ovo je XXI. vijek, godina 2022. i razmeđe je između mjeseca septembra…

By Žurnal

Moćnoj Srbiji izmakla „stotka“ – rezervisana je za Italijane

U poslednjem, petom kolu "orlovi" su igrali sa Poljskom koja je pretendovala na vrh grupe,…

By Žurnal

„Mi živimo vrijeme predmeta“: Žan Bodrijar o potrošačkom društvu

Beogradska izdavačka kuća Darma objavila je knjigu Potrošačko društvo Žana Bodrijara (preveo Stefan Piper), čije…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

KulturaNaslovna 3Politika

Pavlović: U očima Tompsonovih junaka, mi smo ipak braća

By Žurnal
Kultura

Stojiljković: Očekivao sam da neko drugi napiše knjigu o Branku, ali više nisam mogao da čekam

By Žurnal
Kultura

Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije

By Žurnal
DruštvoKulturaMozaikNaslovna 2

Jerej dr Boban Dimitrijević: Ljude poput Svetog Save treba gledati kao ljude budućnosti (Svetosavska besjeda)

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?