Prespavajmo ovih nekoliko noći i ostavimo na miru časnog starca koji je iz „penzije“ pozvan da umiri sve naše organizacione i institucionalne tenzije. Toliko je dobrog donio, a toliko nam je protivnik sinoć bio u atipičnom transu – da o svemu treba razmisliti prije osude i „vješala“ za Karija.
Molim vas, samo neka prespava. Ne jednu nego nekoliko noći. Bar onoliko noći, ako ih se sjećate, koliko nijesmo mogli da spavamo od radosti koje nam je priređivao Svetislav Pešćić. I bar onoliko koliko ova tuga zaslužuje minuta ćutanja. Dajte, dakle da prećutimo ovo razočarenje kako pristoji.
Pogledajte kako se i koliko se raduju Italijani! Kao da su prvaci svijeta. Zašto? Zato sto su pobjedili Pešićevu ekipu. Uff… ti Italijani imaju nešto, zeznuto kod sebe. Neku posebnu petlju da zaustave najbolje u naletu. Sjećate se fudbalskog Mundijala 82 godine i Paola Rosija koji je stopirao Sokratesa, Zika, Falkaoa? Još imam noćne more od te drskosti i svetogrđa! Tada Rosi, a sinoć italijanski selektor Đakomo Poceko. Izuzetan, neviđen gest kada je napustio sportsko poprište i tako, žrtvujući sebe, uz tipičan italijanski emotivni patos, dao krila svojima na terenu i onom momku sa Sardinije koji nam je ubacio bezbroj trojki!
Prespavajmo ovih nekoliko noći i ostavimo na miru časnog starca koji je iz „penzije“ pozvan da umiri sve naše organizacione i institucionalne tenzije. Toliko je dobrog donio, a toliko nam je protivnik sinoć bio u atipičnom transu – da o svemu treba razmisliti prije osude i „vješala“ za Karija.
Italijani su sinoć imali krila, a Srbima su, vise puta dokazana i razmahana krila bila natopljena nekom težinom, za koju nije kriv Kari Pešić.
Pa prije samo 10 dana, u važnoj utakmici za obje ekipe pobjedio je Grčku i vratio nas već utopljene iz bunara beznađa. Ako sad krenemo da razapinjemo istog tog čovjeka – pa kakvi smo mi to ljudi?
Milija Todorović
