„Ja sam te rodio, ja ću te i ubiti!“ Uzvikuje Taras Buljba sinu Andriji, prije nego li ga ubija zbog izdaje i prevjere. Danas se na Donu i Dnjepru dešavaju isti procesi kao i u doba Gogoljevog veličanstvenog romana, što govori mnogo više o nesrećnom sukobu u Ukrajini od zvanične crno-bijele slike koju nameće zapadna propaganda. Bar bi mi u Crnoj Gori to morali znati.
Žestoki okršaji u Ukrajini ustalasali su svaki kutak planete Zemlje zbog armagedonskog karaktera koji se nazire u sukobu.
Ovo je rat složeniji i sveobuhvatniji nego ma koji ranije i vodi se na više nivoa od kojih nisu svi jasno vidljivi, pogotovu zarobljenom umu savremenog čovjeka. Jedna od njegovih dimenzija nosi pečat agresije globalnog ateizma i perfidnog kriptokatolicizma, koji i mi osjećamo na sopstvenoj koži.
Pripreme za „Mariupolj i Buču“ traju još od svrgavanja Romanova u martu 1917. godine. Svirepim ubistvom Božijeg pomazanika Cara Nikolaja i carske porodice jula naredne godine, ozvaničen je kraj carskog samodržavlja i ugašena nada u opstanak ruske imperije .
Između ta dva tektonska potresa za Rusiju, na Iberijskom poluostrvu, nadomak portugalskog sela Fatima, desilo se čudo, o kome se mnogo govori i malo zna. Troje malenih čobana doživjelo je ukazanje Majke Božije, a poruka koju su tada dobili danas je aktuelnija nego ikada ranije.
Poruka Bogorodice iz Fatime
Jedna od tih objava, navodno se ticala značajnog mjesta Rusije:
„… Ja ću doći zatražiti posvećenje Rusije mom Bezgrešnom Srcu i pričest na Prve Subote, kao naknadu za grijehe. Ako se obrati pažnja na moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir, ako ne, ona će proširiti svoje zablude po cijelom svijetu, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će podnijeti mučeništvo, Sveti Otac će morati mnogo prepatiti; razne nacije će biti uništene. Na kraju će pobijediti moje Bezgrešno Srce.”
Najstarija od djece, Lucija Dos Santos koja je postala katolička kaluđerica i doživjela duboku starost (umrla je 2005. godine), rekla je da 1929. godine, za vrijeme viđenja koje joj je bilo dano u njenoj kapeli čula Gospu kako govori: „Došao je čas kada Bog traži svetoga oca, u zajedništvu sa svim biskupima svijeta, da učini posvetu Rusije mojem Bezgrešnom Srcu, obećavajući da će je tako čuvati”.
Dakle, čin spašavanja svijeta odigrava se u svijetlu misije katoličke Crkve i njenog širenja na istok.Ono što je uslovljavalo da do toga i dođe jeste čin tzv. konsakracije (posvećenja) Rusije
Sto pet godina čekalo se do konačne odluke rimskoga pontifeksa da ispuni navedenu „konsakraciju Rusije“. Prilika da se ova služba obavi bilo je i ranije, ali prethodnicima Frančeska Bergolja nije pošlo za rukom da dovrše zadatak.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata papa Pije HII se lomio među izveštajima sa istočnog fronta i uspjehom katoličke misije nad „istočnim šizmaticima “ u mnogo bližoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ali do konsakracije, tada obezbožene sovjetske Rusije, nije došlo.
Ni kasnije kada je sovjetski eksperiment dovršen, a Mihail Gorbačov uveliko prihvatao savjete „slovenskog brata“ pape Jovana Pavla Drugog, do „spasonosnog posvećenja“ Rusije nije došlo. Papa je bio zaokupljen modernizacijom, kao tekovinom Drugog vatikanskog koncila, ekumenskim performansima sa „pachamamom“, Dalaj Lamom i ostalima uključujući i predstavnike Fanara.
Konačno ovih dana mnogi su imali priliku da prisustvuju ovom činu putem direktnog prenosa iz Vatikana gdje je konsakracija (posvećivanje) Rusije i Ukrajine “ prečistom srcu Marijinom“ konačno obavljena.
U prvobitnom tekstu mističnih poruka iz Fatime nema pomena Ukrajine, a abdejtovana verzija božanske objave promoviše pravo na samoopredjeljenje koje je u međuvremenu aktuelizovano. Stanje na novom-starom „istočnom frontu“ osokolilo je papu Frančeska da objelodani svoju misiju.
Mogu li vinovnici biti posrednici?
Bitka za Marijupolj (Marijin grad), središte je te borbe .Na duhovnom planu teren je pripreman prethodnih trideset godina, a žalosne plodove vidimo od Majdana do danas. Papski cjeliv ukrajinske zastave iz Buče ozvaničio je novi „Drag nach östen“, posle dužeg diplomatskog prenemaganja u odnosima sa Moskovskom Patrijaršijom, koristeći vjetar u leđa koji je ovoj misiji dala Vaseljenska Patrijaršija svojim nekanonskim akcijama u Ukrajini i širom pravoslavne vaseljene.
Majdan su upravo i započeli studenti Ukrajinskog Katoličkog Univerziteta Ukrajinske grko-katoličke crkve (UGKC), na čijem čelu se nalazio episkop UGKC, Amerikanac Boris Gudzjak, veliki rusofob i stari drug Hilari Klinton, sada „episkop“ Ukrajinske katoličke arhieparhije Filadelfije i koji se nedavno obratio međunarodnoj javnosti iz Vašingtona, nastavljajući misiju. Predstavnici ovog univerziteta u tom periodu čak nisu krili svoju ulogu u organizaciji protesta i čak su se ponosili time.
Papa je, od početka rata pokušavao da se u ukrajinskoj nesreći nametne kao posrednik i pomiritelj, ali su njegovi napori ostali uzaludni, osim što je udostojen video konferencije sa Patrijarhom Kirilom i nekih diplomatskih susreta na nižem nivou.
Prošlo je 20-tak dana od kako je Volodimir Zelenski, predsjednik Ukrajine pozvao papu Frančeska da posjeti Ukrajinu, što je učinio i gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko. Tokom svog putovanja na Maltu 2-3. aprila, papa Franja je rekao novinarima da je njegov predlog da posjeti Kijev „na stolu“:
„Putovanje nije nemoguće, to se može uraditi. Pitanje je da se vidi kakve bi posledice ovo putovanje imalo i da se procijeni da li bi zaista doprinijelo okončanju rata“, rekao je kardinal Pjetro Parolin, državni sekretar Vatikana.
Propaganda Zapada je ustanovila obavezujuće paradigme koje nas obavezuju da u javnom prostoru raspolažemo „fiksiranim“ istinama, koje se sasvim slučajno poklapaju sa interesima Zapada, ali i definicijama odsustva slobode govora i verbalnog delikta. Stoga će ovakav pogled na važan segment ukrajinske nesreće biti olako svrstan u „teoriju zavjere“. A nečastivi je najviše prevario čovjeka onda kada ga je ubijedio u svoje nepostojanje.
Današnja Rusija razumije procese, a imali su kada da nauče iz bogatog istorijskog iskustva i događaja na prostoru Malorusije koji se vode vjekovima različitim intenzitetom.
Svjetski mir, koji bi, porukom Majke Božije, nastupio preobraćenjem Rusije u „hrišćanstvo bez Hrista“, kako je papizam definisao Dostojevski, divan je mamac da svijet stane na stranu glumca i boksera koji stoluju u Kijevu i, zašto da ne, jednog dana imati rimokatolički oreol svetitelja.
Vatikan se perfidno umiješao u sukob, na način koji daje kijevskom režimu misionarski oreol. Taj cilj je vrijedan milijardi dolara koje Zapad upumpava Ukrajincima da obave posao za čitavo čovječanstvo.
Goran Ćetković
