Razuman je strah da bi besmrtnost – koju najavljuje američki futurista do 2030. godine – kao nestanak smrti dovela i do nestanka ljudskosti, da bismo izgubili to da smo biće sjutrašnjice, da bismo izgubili motive da maštamo, stvaramo i želimo. Paradoksalno, izgubivši svijest o smrti, ne samo da ne bismo više morali da biramo kojim ćemo životnim putem ići, jer navodno imamo „vremena“ za svaki, već bismo izgubili želju da uopšte idemo
Piše: Stefan ĐUKIĆ/velikeprice
Ne pamtim koji je prvi strah sa kojim sam se suočio, prva fobija koju sam stekao, ali nesumnjivo znam koja je najduže ostala sa mnom. U nekom momentu kao dječak počeo sam razmišljati o umiranju, o smrti. Znate, kao i sva djeca, malo bicikla, red crtanih filmova, autići, kockice pa onda to sve začinite zurenjem u ambis sopstvene smrtnosti. Dešavalo mi se, kao što se i dalje dešava, da zbog toga ležim u krevetu satima, bez zrnca snage ili motivacije da zapravo spavam, nekad i do duboko u noć. Prosto, za moj um, bio on star 8, 18 ili 37 godina svaka je “opcija”, svaka “varijanta” smrti jedan poseban vid užasa.
Ako nakon ovog života ništa ne postoji, ako postoji samo mrak, onda mi se sve činilo besmisleno, užasno, a pritom nisam mogao ni zamisliti ideju da jednostavno “ne bivam”, već sam zamišljao vječni mrak u koji gledam, bez zvuka, ukusa i mirisa. Mogućnost zagrobnog života, bilo da se radi o onom, religijski propovijedanom ili nekom drugom, djelovala je samo malo bolje. Da, ako “zaslužiš”, ili ako svi “zaslužimo” neki raj, to je bolje nego vječni mrak ali ostaje pitanje, kakva je ta beskonačnost? To je sigurno jako dosadno i s vremenom postane besmisleno. Ideja reinkarnacije se zbog toga činila najprihvatljivijom, ali je ona imala isti problem kao vječni zagrobni život. Svako novo rođenje ti briše sjećanje na prethodni život, ali u suštini si i dalje u istom problemu – u vječnom ponavljanju sveopšteg besmisla kojeg ćeš u jednom trenutku i ti sam postati svjestan. O užasnim varijantama pakla ne moram posebno govoriti.
Kako sam odrastao i učio, čitao, razvijao se, pokušavao sam naći rješenje za ovu svoju fobiju. Nažalost, problem nisam riješio. Nije pomoglo ni filozofsko obrazovanje u kojem se odmah susretnemo sa Sokratom koji kaže u svojoj Odbrani: “jer bojati se smrti, građani, ne znači ništa drugo nego držati se mudrim, a ne biti mudar”, čak ni takva “uvreda” me nije spasla i oslobodila straha. Nije pomogao ni Kant i njegovo objašnjenje da naš razum upada u antinomije (podjednako moguće, a kontradiktorne, tvrdnje) kada se susretne sa pitanjima koja prevazilaze prostor i vrijeme, zbog sopstvene nemogućnosti pojmljenja postojanja bez prostora i vremena. Jeste, za naše shvatanje podjednako je istinito da vrijeme ima i nema početak, da je prostor univerzuma beskonačan i ograničen i zbog toga i ne možemo riješiti pitanje – “šta je posle smrti?”. Nije pomogla ni sklonost vjeri i moj teizam da jednostavno prihvatim da će Bog sve to urediti.
Iz te vizure neko bi mogao pretpostaviti da sam bio veoma srećan, da sam osjetio olakšanje kada sam pročitao predviđanje futuriste Reja Kurcvela da će ljudi, zahvaljujući tehnološkom napretku, prije svega u genetici, robotici i nanotehnologiji, dostići besmrtnost do 2030. godine. Kurcvel nije “samo” futurista, već je i veoma uspješan naučnik, dobitnik američke Nacionalne medalje za tehnologiju i inovaciju (najveće priznanje u tehnologiji), dobitnik sijaseta nagrada kao i 21 počasnog doktorata te imenovan od strane PBS-a za jednog od 16 najvećih američkih inovatora.
Osim što je naučnik, on se već decenijama bavi predviđanjima u svojim djelima među kojima se ističu “Doba pametnih mašina”, “Doba spiritualnih mašina” i “Singularitet je blizu”. U svojim prvim djelima bavio se temom ubrzanja tehnološke inovacije, zamišljajući i ocrtavajući svijet u kojem će tehnologija činiti sve više i više za nas.
Njegov “Law of accelerating returns” (Zakon o ubrzavajućem obrtu) govori upravo o tome – Rej Kurcvel smatra kako tehnološki napredak s vremenom ubrzava, odnosno kako otkrivamo sve više i više, tako će nam trebati sve manje i manje vremena do sledećeg velikog otkrića. Dokaz za ovo imamo u kompjuterskom hardveru kroz takozvani “Murov zakon” koji kaže da će na svake dvije godine da se duplira broj tranzistora u mikročipu te se samim tim povećava i njegova brzina i moć. Iako u nekom trenutku mora prestati da važi, ovaj zakon već 60 godina funkcioniše. Suština je da tehnološki napredak nije linearan, nego eksponencijalan.
Ipak, Kurcvelova glavna predviđanja su vezana za “Singularitet”, momenat u kom će snaga vještačke inteligencije, uz sva ostala tehnološka otkrića, biti tolika da će ljudi morati da se sjedine sa tim superkompjuterom i on predviđa taj događaj za 2045. godinu. Tako je besmrtnost, kako je on vidi, samo jedan korak ka dolasku do tog spoja. Kurcvelova predviđanja su se do sad nerijetko ostvarivala te ne možemo tek tako odbaciti njegove “aktivne” teorije kao zaludno naklapanje. On je, recimo, 2010. godine naveo da se od njegovih 145 predviđanja u potpunosti ostvarilo 115, 12 suštinski, 17 djelimično, a da su samo tri bila netačna. Njegovi kritičari bi bili malo oštriji u pogledu tih “ostvarenja” ali mu ni oni ne bi mogli odreći da je dosta puta bio u pravu.
Predviđanje da ćemo postati besmrtni bazira na razvoju biotehnologije i smatra da će proboj u razvoju nanobota dovesti do zaustavljanja starenja, da će ove mikroskopske “stvarčice” popravljati naše tijelo i organe “do kraja svijeta i vijeka”. Istovremeno, iako je možda jedini koji je dao preciznu godinu, nije usamljen u predviđanjima da će ljudski rod, za našeg života, prestati da umire. Neki govore o učitavanju naše svijesti u “cyber” svemir, neki govore o bržem jedinstvu (singularitetu) sa robotskim pomagalima ili vještačkom inteligencijom, a neki prosto o mogućnosti da izliječimo sve bolesti uključujući i starenje – jer starenje je samo ponavljanje grešaka u replikaciji DNK. Biolozi su primjetili da postoje živa bića, kao što je recimo hidra, koja nikad ne umiru, koja uvijek repliciraju nove zdrave ćelije i mogu nestati jedino nasilnom smrću. Tu je svakako i opcija da, razvojem tehnologije, a toga ima i u ovoj Kurcvelovoj teoriji, da implantima “zamijenimo” sve što u našem tijelu propada, pretvorivši tako sebe same u paradoks “Tezejev brod” (ili Trigerova metla, ako volite britanski humor). Taj paradoks se pita – ako Tezej promjeni sve djelove na svom brodu, da li je to i dalje isti brod? Odnosno – koliko toga u sebi treba da zamjenimo da bismo prestali da budemo ljudska bića, da prestanemo da budemo mi?
S druge strane možemo primijetiti značajne prednosti jedne ovakve realnosti. Kada naši životi ne bi bili ograničeni, prosto bismo imali sve vrijeme ovog svijeta da istražujemo sva svoja interesovanja, da saznamo sve što želimo saznati, da isprobamo sve što nam se nudi. Gledajući vrijeme kao totalitet umjesto kao jedan mali zarez ukupnog trajanja postali bismo odgovorni prema sopstvenom okruženju, prema resursima, a na kraju krajeva i prema sebi. Kao da bi se ljudska rasa izvukla iz grča stalne nesigurnosti, straha da će sve prebrzo biti gotovo. Ekonomski, ekološki, odnosi iz ljudskih prava bi svi mogli biti podignuti na viši nivo jer bi prevazišli već postojeća ograničenja. Psihološki bismo skinuli sa sebe breme da moramo sve sada, da smo sopstvene živote protraćili, prilike propustili, jer bi jedino ograničenje bilo ono što možemo zamisliti te bismo, polako, shvatili da nikakvo ograničenje i ne postoji.
Samo što bismo time možda bacili u zaborav čovjeka kao čovjeka. Mi smo vremenita bića, poetski rečeno vremenom smo bremeniti. Od toga je teško, nemoguće pobjeći. Suština svakog od nas, ono što nas pokreće, ono što nas čini ljudima davno je sadržano u latinskoj izreci – memento mori, sjećaj se smrti. Time što se konstantno sjećamo nečega što nije nastupilo, ali znamo da može nastupiti svakog trena, time što nas nikad ne napušta svijest da je kraj iza svakog ćoška, da može nastupiti za pet dana ili minuta, mi smo u kretanju. Sva ljudska briga, sva njegova strepnja, sve drhtanje i sav nemir dolaze iz te činjenice da nam je vrijeme ograničeno, da u romanu naših života poslednja tačka davno stoji zapečaćena, nedoumica je samo u tome kako će se strane do te tačke ispisati. Filozofija egzistencije i pripadajući egzistencijalistički pokret su se i razvili kao reakcija na to što čovjek ne može biti zadovoljan time što mu se “daruje” neka esencija, već kako upravo življenjem sam sebi daje suštinu, a svrhovito živi baš zato što je svjestan svoje prolaznosti.
Uporedimo život sa igranjem pasijansa. Svaka partija je posebna, neponovljiva, jer je više kombinacija te igre nego sekundi u čitavom trajanju univerzuma. Svako otvaranje je novo, uspjeh nije garantovan već su neke igre osuđene na propast, a u nekima sami sebe pobijedimo. Ipak, koliko god igramo, znamo da prvi put nailazimo na to dijeljenje i da ćemo jednom odigrati naš poslednji pasijans, ostavljajući karte nekom drugom. Ako pak naše življenje nema kraj, ostaje mogućnost ponavljanja, dosade, gubitka svrhe ove igre za jednu osobu. Smrtnost utiče na to da je naše cjelokupno zbivanje u iščezavanju, u garantovanom prestanku, i to ga čini smislenim. Bivajući bića koja iščezavaju, svakim momentnom od svog rođenja činimo život “životnim”.
Istovremeno, biološke i evolutivne činjenice potvrđuju ova, filozofska shvatanja. Ljudska bića imaju razvijen frontalni korteks, dio mozga u kojem se “nalazi” pojam vremena. Ako pokušate vašem ljubimcu objasniti tako prostu stvar kao što je “sjutra”, nećete uspjeti. Koliko god oni bili posebni, napredni i divni, oni žive jedno dugo i ponavljajuće “danas”, bez svijesti da uvijek dolazi sjutra.
Čovjek je biće budućnosti, biće sjutrašnjice. Maštamo, očekujemo, nadamo se, stvaramo upravo zahvaljujući svijesti o vremenu. Taj sklop naše brige, naših nemira sa pripremanjem i stvaranjem onoga što će doći sjutra čini nas ljudima, sa svim onim što je lako, i svim onim što je teško u bivanju čovjekom. Sada suštinski ne postoji, uvijek smo okrenuti sljedećem trenutku, onim što dolazi, ali i sviješću o nastupajućem kraju.
Kada su ljekari (ili “ljekari”?) pokušavali da određene slučajeve izliječe lobotomijom, uništavajući pacijentima upravo frontalni korteks, učinili su da oni izgube svu motivaciju, svu želju, svu ljudsku namjeru. Zato je razuman strah da bi besmrtnost, nestanak smrti doveo i do nestanka ljudskosti, da bismo izgubili to da smo biće sjutrašnjice, da bismo izgubili motive da maštamo, stvaramo i želimo. Paradoksalno, izgubivši svijest o smrti, ne samo da ne bismo više morali da biramo kojim ćemo životnim putem ići, jer navodno imamo “vremena” za svaki, već bismo izgubili želju da uopšte idemo. Moguće da bi nam ta navodna sigurnost oduzela svaki smisao. Ne bismo više bili bića sjutrašnjice, već bismo postali bića jednog beskrajnog sad koje bi se u stvari pretvorilo u nepresušno “nikad”. Kami je pisao o tome da je svako od nas biće apsurda, i da se jedino možemo ugledati na Sizifa, koji je taj apsurd konačno prokljuvio i u njemu našao mjesto. Ali besmrtnošću ne samo da ne bismo riješili apsurd, već bi on postao još jači jer bi svako naše pregalaštvo bilo isti onaj kamen koji bismo na brdo gurali do kraja svijeta i vijeka zaluđujući se da radimo nešto konkretno, nešto smisleno.
Ako i do besmrtnosti dođe, vjerujem da ćemo se pobuniti protiv nje. Ili će ta pobuna biti u potpunom odbacivanju te mogućnosti, u našoj borbi protiv “mislećih mašina” kao u pred-pričama Herbertove “Dine”, ili će, a to se čini realnijim, učiniti da svi živimo daleko opasnije živote, kako bismo makar na silu učinili da je svijest o smrti, da je sjećanje na smrt, uvijek uz nas. Šta god bilo, ako jednog dana dostignemo mogućnost besmrtnosti na ovom svijetu, život koji poznajemo, od početka civilizacije do danas, prestao bi da postoji. Radi svega toga, mogućnost uhvatljive besmrtnosti ni po čemu nije ublažila moje strahove od kraja, od besmislenog, groznog ili dosadnog mraka smrti. Ta misao je samo učinila da se prazne besmislenosti uplašim već sada, dok jesam živ.
