Živimo u vremenu kada više ne možemo da budemo autentični, izvorni, neposredni. Više ne možete da napišete ništa što neko prije vas nije napisao. Jedini način da se prema tome opredijelite jeste da pokrenete neku vrstu odmaka, ali ne prema predmetu ili tome o čemu je riječ, već prema sebi samome”, kazao je srpski pjesnik i teoretičar hermeneutike Saša Radojčić.
Pjesnički i naučni rad Saše Radojčića predstavljen je u okviru književnog programa festivala Grad teatar, 20. jula u Budvi. Moderator večeri bio je književni kritičar mr Milorad Durutović, koji je kazao da je iskustvo moderne lirike mnogo puta potvrdilo da pjesnici mogu biti izuzetno reprezentativni tumači poezije, što u pravom smislu riječi potvrđuje i Saša Radojčić.
Radojčić je na početku večeri publici pročitao jednu od svojih čuvenih pjesama „Orfej u glavnom gradu”, za koju je Durutović kazao da njome pjesnik otkriva dva ključna poetička principa, a to su jednostavnost i melanholija, pogotovo „jednostavnost – kao auotopoetički stav Saše Radojčića”. „Pri čemu bih u hermeneutičkom smislu bio veoma oprezan, jer shvatanje jednostavnosti morao bi svako za sebe ili sebi da objasni. To je pitanje čitalačkog iskustva. Kada je riječ o melanholiji, koja je u spomenutoj pjesmi data u slikama urbane kulture, ali sa jasnim prizvukom klasičnog, drevnog, idioma, uvijek bi bilo korisno da se prisjetimo da je melanholija, zapravo, stari naziv za depresiju.
A ko ima iskustvo depresije taj ima iskustvo hodanja po dubini duše i traženja plamena izbavljenja, moždanog i duševnog puta do nekog blistavog svijeta. Otuda i naslov ove knjige, štampane prigodom dobijanja nagrade “Desanka Maksimović” i nosi naslov „Za vatru nadležna je duša”, kazao je Durutović, a zatim pročitao Radojčićevu pjesmu „Lažem samo ponedeljkom” iz njegove prve pjesničke knjige.
„Poezija Saše Radojčiča se naslanja na raznovrsne tokove srpskog i evropskog pjesništva, te se pjesma koju sam pročitao može dovesti u tematsku i idejnu ravan sa poezijom Branka Miljkovića; recimo sa stihovima: „Oni koji imaju svet neka misle šta će s njim, / mi imamo samo reči i divno smo se snašli/ u toj nemaštini”. Uočavanje ovih mikro analogija moglo bi motivisati da se ispita daleko šira paralela između ova dva pjesnika”, dodao je Durutović i istakao koliko je važan uticaj H. G. Gadamera na Radojčićev rad i pisanje.
Radojčić je kazao da je interesovanje za Gadamera kasnije preraslo u profesionalno bavljenje njime. „Ja sam na njemu doktorirao i objavio nekoliko knjiga i čini mi se da u svojim kritikama pokušavam da budem dosta vjeran toj teorijskoj orijentaciji”. Moderator večer Milorad Durutović uočio je još jednu poetsko-filozofsku relaciju, imajući u vidu Mišela Fukoa. „Moram da priznam kada sam koncipirao ovu knjigu i naslove ciklusima nisam imao u vidu Fukoa, već sam htio da daju zaokruženu sliku, da se ta igra sa parovima pojmova provlači – koji će se ne kraju vezati za onaj prvi. Ta knjiga se može posmatrati kao jedan krug ili kružnica, gdje noseći simboli variraju, preklapaju se, dolaze u međusobni dijalog”, pojasnio je Radojčić.
Durutović je ocijenio da se pjesništvo Radojčića može tretirati u kontekstu neoklasicizam i neosimbolizam, ali da nije potrebno insistirati na takvim omeđavanjima, jer važnije je uočiti šta je to novo, osvežavajuće, u poeziji Saše Radojčića. „Uočio sam jednu vrstu rasterećenja, nenametljivosti velike erudicije, koji posjeduje Saša Radojčić. Njegova poezija ima visok nivo komunikativnost. Nema, dakle, opterećenje složenih medernističkih metafora i zahvata kakvo pruža, recimo, poezija Vaska Pope ili Miodraga Pavlovića. Od tih mogućnosti Radojčić se, očito, svjesno udaljava kako bi svoj pjesnički jezik približio sluhu savremenog čitaoca; kako bi složenim putem došao do efekata jednostavnosti poetskog iskaza. Istovremeno, za razliku od prethodnika,
Radojčić se nikada suviše ne udaljava od melanholije i elegičnost, bez čega poezija stvarno može da nas ostavi u intelektualnoj hladnoći, a kako sugeriše i naslov zbirke, za vatru nadležna je duša“, kazao je Durutović. Radojčić je istakao da je poezija kulture naša sudbina.
„Živimo u vremenu kada više ne možemo da budemo autentični, izvorni, neposredni. Više ne možete da napišete ništa što neko prije vas nije napisao. Jedini način da se prema tome opredijelite jeste da pokrenete neku vrstu odmaka, ali ne prema predmetu ili tome o čemu je riječ, već prema sebi samome”, kazao je srpski pjesnik i teoretičar hermeneutike Saša Radojčić.
