Tačno na današnji dan, 25. jula 2011. godine, sirene za vazdušnu opasnost prekinule su letnju rutinu na severu Kosova. Odluka tadašnjih vlasti u Prištini da na administrativne prelaze Jarinje i Brnjak pošalju specijalne jedinice Kosovske policije (tada poznate kao ROSU) pokrenula je krizu čije se posledice osećaju i danas. Deceniju i po kasnije, fizički, bezbednosni i politički pejzaž Severa dramatično je promenjen.
Iz ugla 2026. godine, julski događaji iz 2011. deluju kao početak dugog, začaranog kruga koji je doneo put od otpora i postavljanja barikada, preko institucionalne integracije pod okriljem Brisela, pa sve do potpunog kolapsa tog sistema i uspostavljanja nove, čvrste kontrole Prištine nad ovim delom teritorije.
Noć koja je uvela „eru barikada”
Cilj akcije iz jula 2011. godine bio je uspostavljanje carinske kontrole i sprovođenje mere reciprociteta na uvoz robe iz uže Srbije, nakon višemesečnog spora Beograda i Prištine oko carinskih pečata i trgovinskog embarga, dok su u okviru dijaloga vođeni pregovori o integrisanom upravljanju administrativnim prelazima. Međutim, za lokalne Srbe, dolazak specijalnih jedinica sa dugim cevima na Sever viđen je kao direktan pokušaj tihe okupacije i kršenje dotadašnjeg statusa kvo.
Odgovor je bio brz i masovan. Putevi su blokirani teškom mehanizacijom, balvanima i šljunkom, čime su presečeni ključni magistralni pravci. Hiljade građana danonoćno su dežurale na barikadama, sprečavajući prolazak kosovskih institucija, ali često i međunarodnih snaga poput KFOR-a i EULEKS-a.
Tada je, u prvom pokušaju kosovske vlade da uspostavi kontrolu na Severu Kosova, u zasedi, 25. jula 2011. godine u Zubinom Potoku smrtno stradao pripadnik ove Specijalne jedinice, Enver Zumberi, nakon čega su se ove jedinice povukle iz četiri severne opštine sa većinski srpskim stanovništvom.
Priština je potom Zumberijevu smrt predstavila herojskim činom odbrane suvereniteta. Povodom godišnjice njegovog stradanja, u Prištini se i ove godine najavljuje obeležavanje „Dana sećanja na policajce poginule na dužnosti”.
Kriza je primorala međunarodnu zajednicu na hitnu intervenciju. Posledica ovih tenzija bio je pritisak na Beograd i Prištinu da sednu za pregovarački sto, što je 2013. godine kulminiralo potpisivanjem Prvog briselskog sporazuma.
H. Dejvid Sols: Kosovo i Ukrajina – Samučenici za kanonsko pravoslavlje
Briselska iluzija i decenija krhke integracije
Usledio je period nevoljne, ali sistemske integracije. Barikade su posle više godina uklonjene, poslednja 29. jula 2016, a paralelne srpske bezbednosne strukture, poput Civilne zaštite, raspuštene su ili integrisane u kosovski sistem. Srpski policajci obukli su uniforme Kosovske policije, dok su sudije položile zakletvu pred kosovskim institucijama.
S druge strane, osnovni stub tog sporazuma za srpsku zajednicu – Zajednica opština sa srpskom većinom (ZSO) – nikada nije formirana. Kako su godine prolazile, autentična politička moć lokalnih Srba slabila je proporcionalno jačanju suverenističke politike u Prištini, posebno nakon dolaska na vlast Aljbina Kurtija, koji je sever Kosova posmatrao isključivo kroz svoju prizmu uspostavljanja teritorijalno-policijsko-bezbednosne i administrativne kontrole nad Severom.
Dekonstrukcija sistema: Od tablica do Banjske
Prekretnica koja je naizgled poništila rezultate Briselskog sporazuma dogodila se krajem 2022. godine, kad su pod izgovorom krize oko registarskih tablica, Srbi masovno napustili kosovske institucije – policiju, pravosuđe i lokalne samouprave.
Bio je to riskantan politički potez koji je stvorio i bezbednosni i institucionalni vakuum. Ipak, Priština je taj vakuum odmah popunila jačanjem prisustva svojih bezbednosnih struktura, pre svega uz raspoređivanje specijalnih policijskih snaga, popunjavanje policije, a potom i zauzimanje samih opština. Patrole specijalnih jedinica sa dugim cevima postale su svakodnevna pojava, dok je kroz eksproprijaciju zemljišta razgranata izgradnja trajnih, utvrđenih policijskih baza na strateškim tačkama širom Severa.
Ova „nova okupacija”, kako su je prozvali Srbi, dovela je do novih barikada krajem 2022. godine, ali je i ta kriza završena brzopoteznim povlačenjem Srba i sa barikada, a potom i organizovanjem izbora kojima je, uz bojkot Srba omogućen dolazak albanskih gradonačelnika u četiri opštine i novog kadra.
Tačka bez povratka dogodila se u septembru 2023. godine u selu Banjska, pošto je u maju za istoriju KFOR-a ostao podatak da su Srbi napali i povredili najveći broj vojnika KFOR-a od dolaska ’99. Oružani sukob naoružane grupe Srba i Kosovske policije, sa četiri smrti – još jednog kosovskog policajca i tri srpska napadača, dao je Prištini legitimitet u očima dela međunarodne zajednice da bezbednosno učvršćuje svoju kontrolu nad Severom, diskreditujući u potpunosti srpski faktor.
Sve teži položaj srpskog naroda i Crkve na Kosovu i Metohiji
Petnaest godina kasnije: Sever pod novim okolnostima
Danas, 15 godina nakon što su ROSU jedinice morale da se povuku pred barikadama i masom nezadovoljnih građana na Jarinju, slika je gotovo potpuno obrnuta.
Kosovska policija ima stacionarne baze, kontrolne punktove i potpunu operativnu kontrolu nad severom Kosova. Specijalne jedinice više ne dolaze u povremene akcije, već su stalno prisutne na terenu.
Istovremeno, srpske institucije su mahom zatvorene, dinar je uklonjen iz platnog prometa u korist evra, dok su srpske banke i pošte prestale sa radom.
Srpska zajednica nalazi se u stanju političke apatije i neizvesnosti. Bez jasnog liderstva i bez podrške Beograda kakva je postojala 2011. godine, nekadašnji organizovani otpor sveo se na prilagođavanje novonastalim okolnostima i borbu za svakodnevno funkcionisanje.
Nasleđe Jarinja i Brnjaka
Događaji od 25. jula 2011. godine bili su poslednji pokušaj lokalnih Srba da kroz građansku neposlušnost i barikade odbrane institucije Republike Srbije na terenu i spreče integraciju u kosovski sistem koji je pokazao dotadašnju stvarnu moć Srba sa Severa.
Danas, petnaest godina kasnije, jasno je da je taj otpor kupio vreme, ali nije promenio strateški pravac. Priština je, koristeći političke slabosti i greške srpske politike, uspela da ostvari ono što joj 2011. godine nije pošlo za rukom: uspostavljanje dominantne faktičke kontrole nad četiri severne opštine.
Paradoks leži u tome što je, iako je Priština učvrstila kontrolu nad teritorijom, danas možda dalje nego ikada od pune integracije ljudi koji na njoj žive.
Izvor: KoSSev
