Baš treba biti pretolerantan ili prije će biti politički potuno neuk pa shvatiti normalnim raskorak između javnih političkih stavova i ponašanja u privatnom životu mnogih montenegrinskih i milogorskih nazovi intelektualaca i političara. Na pomen bilo čega srpskog ili veze sa Srbijom i Beogradom iz njihovih riječi kulja mržnja. Ali to njima nikako ne smeta da za bilo kakvu potrebu odjave u tu istu Srbiju, na zabavu, na škole, na pazar, na liječenje.
Jedan od najtipičnijih primjera takvog dvoličnog ponašanja su višedecenijski doktorand Novak Adžić i njegova negdanja moma, ubava Draginja Vuksanović.
Ove dvije medijske pojave, koje posljednjih 20 godina obitavaju od političkog kokodakanja čiji je jedini i prilično tanak diskurs mržnja prema svemu srpskom, ovih dana su svoju mezimicu poslali na studije u mrski Beograd. Reče nam to onomad poznati podgorički advokat Velibor Marković.
Toj mladoj djevojci ne želim ni da joj pobjege gradski autobus, a kamoli kakvu veću neprijatnost. Naprotiv, želim joj uspješne studije i nove vidike, sigurno šire od onih koje je dobila u svom domu. I da je niko gore ne pita ono Matijino „Čiji si ti, mali“. Dosta je puta i tu morala da porumeni na to pitanje.
Želim samo nekoliko rečenica o Novaku i Draginji.
Iz svakog Novakovog političkog traktata isijava mržnja prema srpstvu, posebno prema, u političkom i crkvenom smislu zvaničnom Beogradu. Treba samo pročitati tekst koji je ova pojava objavila prije koji dan na ovdašnjem depesovom CDM-u. Bio je Novak na muci jer mu njegove rečenice, u odnosu na zlovolju koju nosi u sebi, zvuče nemoćno i uškopljeno pa je prepisao stavove fašiste Sekule Drljevića koji tamo pravoslavce u Crnoj Gori koji znaju ko su i zovu sebe Srbima, u najpogrdnijem smislu poredi sa „poturčenjacima“. Kaže u tom tekstu Adžić, prepisujući Drljevića, „da su svi Crnogorci koji pripadaju bilo kojoj srbijanskoj stranci ravni ‘poturčenjacima’.“
Tu, doduše, Novak pravi distinkciju, da mu se ne bi naljutili oni na koje se može odnositi ovaj pojam, pa kaže da je pravilniji naziv „posrbice“.
Isti pojam, valjda da bi pridala snagu i oštrinu svojoj ozlojeđenoj i nervoznoj rečenici, koristi i prčevita Draginja.
E, sad ja zebem da će maloj gore biti ponekad neprijatno. Ako je okrenuta društvenim i humanističkim naukama, kao tajo i mama, da će joj biti nelagodno kada čuje istorijska fakta i političke teze na predavanjima. Može pomisliti što me ovaj profesor „posrbica“, ima ih vojska odavde gore, provocira. Ili je ono što sam slušala uz ručak prazna dnevnopolitička priča, trućanje. Ako je okrenuta ka tehničkim naukama, ti su tek politički nesenzitivni, biće i kakva pošalica i vic na račun Milov i radinosti crnogorske. Svejedno, biće joj nelagodno, bez ičije loše namjere.
Ili su tata i mama rekli, ovo što mi pričamo to je za televiziju i novine i par autobusa ovih zaludnjaka te nas čitaju i podržavaju, to nema veze ni sa smislom, ni sa životom. Slobodno ti reci to tata lupa i to na dijalektu i naglasku koji još jedino predano čuvaju on i Milivoje Katnić. Još uz to mu je i plaćeno. A majka ima višak energije iz teretane pa nema gdje da se isprazni, osim u medijima koji su ionako od reciklažnog materijala.
Svejedno, brucoškinji želimo srećne studije i ako gore sretne Matiju neka ga uljudno pozdravi. Sigurno je neće ni on ni bilo ko drugi pitati čija je. Empatični su ljudi.
Miloš Vukčević
