Izgrađivanje društva tolerancije i međusobnog poštovanja često je mukotrpan, maratonski posao
Često se govori o podjelama u Crnoj Gori, o diobama po etničkim i vjerskim osnovama, pa i o odgovornosti koju, po tom pitanju, nose vjerski lideri. Podstaknuti nekim razlikama u istoriji, običajima i motivima političkih okupljanja, neki mladi ljudi ekstremno i bučno pokazuju kako se razlikuju od drugih. Mala je razlika između unapređenja i čuvanja sopstvene tradicije na jednoj strani, i pravljenja neugodnosti komšijama i sugrađanima koji ne dijele tvoj kolektivni identitet, na drugoj. Tu razliku često napravi intonacija, pogrešan izbor vremena i načina, kada ćeš i kako izraziti ono čemu ti pripadaš. Otuda je izgrađivanje društva tolerancije i međusobnog poštovanja, često, mukotrpan, maratonski posao. Biblijska formula, po kojoj treba savladati samog sebe, više i prije negoli onog drugog, zlatno je pravilo koje je ljepše i lakše reći nego ga primijeniti.
Ipak, u moru provokativnih pjesama, kolumnističkih rekonstrukcija genocida, razotkrivanja misterije ko je koga prvi istrijebio, grafita sa kriminalnim potpisom, ali i bolnih komemoracija na neistražene traume našeg vremena (zločin u Štrpcima, martovski pogrom Srba na Kosovu, bombe na djecu Murina i Gaze) – svjedočimo i određenom trudu vjerskih propovjednika da pošalju poruke mira i razumijevanja. Međutim, između njihove dobre volje da se sastanu i da poruče kako moramo i umijemo živjeti zajedno, i ušiju javnosti – često se ispriječi rezon „uzvišenog“ novinarstva, po kome nije vijest miran čovjek naspram agresivnog psa, nego: agresivan čovjek! Što će reći: događaji vezani za mirne ljude neće biti u centru uredničke pažnje.
Zvuči krajnje nevjerovatno, ali je bolna istina, u današnjoj Crnoj Gori, opterećenoj narativima razlika i sukobljavanja, uglednim i iskusnim novinarima „i nije neka vijest“, kada pop i hodža sjede zajedno i satima govore o dodirnim tačkama islama i hrišćanstva?! I to ne bilo koji, slučajni prolaznici, nego zvanični funkcioneri institucija kao što su Mešihat islamske zajednice u Crnoj Gori i Mitropolija crnogorsko-primorska SPC. Čast uvaženom izuzetku, Javnom servisu RTCG, ovaj ste događaj (Dijaloška tribina pod nazivom „Koliko se poznajemo“, održana u parohijskom domu crkve Svetog Đorđa pod Goricom 13. februara ove godine, uz učešće arhijerejskih namjesnika Mitropolije, i dvojice sekretara Mešihata), na drugim civilnim medijima u Crnoj Gori mogli pronaći uz pomoć mikroskopa i rudarskog rada na internetu. Hoću reći: nije ga bilo ni blizu mjesta za upečatljive naslove.
Moju nedoumicu po ovom pitanju pokušao je da odagna poznanik, dugogodišnji urednik jedne novine, koji me je podsjetio na novinarski standard: šta to čini jednu dobru vijest. Pitao sam ga, da li bismo mi, hodže i popovi, dospjeli na neko naslovno mjesto da smo se na toj tribini, ne daj Bože, potukli? Odgovorio mi je: naravno da bi. Šta ja to ne razumijem? Novinari, mediji koje podrazumijevamo kao nosioce istine i objektivnosti, na čija pitanja smo dužni da odgovorimo „u ponoć i u podne“, kada njihova uredništva nađu za shodno, i kada namirišu onog čovjeka koji se sprema da napadne psa – sada stoje ćutnjom zaliveni kada dvije institucije pokušavaju da pošalju poruke pomirenja? I to dvije institucije, koje su, nerijetko, baš od tih istih novina „prepoznate“ kao odgovorne za širenje nesporazuma i nemira. Svaka oštra riječ vjerskih učitelja registruje se kao u kakvom sofisticiranom seizmološkom zavodu. I treba. Ali zašto nije tako i sa onim riječima mira i ljubavi, kojih ima mnogo više i koje dolaze iz istih tih usta? Ne bih ovdje da tumačim šta je pastirska strogost i roditeljski prijekor, opisan u svetim knjigama svih monoteističkih religija prisutnih na prostoru Crne Gore, i da nekome dodatno crtam kako i zašto propovjednik Božije ljubavi može govoriti ponekad i sa srdžbom. Umjesto toga pitam se, kako i preko koga, putuju do nas i između nas, poruke ljubavi, nade i vjere? Dođu do tamo nekog urednika, i on kaže: dosadno! Ili: ma nije mi to nešto za danas! Treba mi malo vriske i vatre!
Može se nekom učiniti da pretjerujem, ali – neka mi ne bude zamjereno, malo sam analizirao medijsku ponudu naših novina i portala u prethodna dva mjeseca. Svjetlosnim godinama daleko od namjere da budem urednik tih glasila, pitam sljedeće: da li je neko od vas koji ovo čitate vidio vijest da su 2. januara ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, simbolično i skromno, zajedno ručali predstavnici SPC, Rimokatoličke crkve, Islamske zajednice u CG, Jevrejske zajednice u CG i predstavnici gradskih vlasti? I da su sa tog slupa poslate poruke mira, zajedništva i brige o socijalno ugroženima?
Da li je iko od čitalaca ovog teksta čuo (za) dirljivi govor imama beranskog Rahima Muratovića, nad odrom svoga prijatelja beranskog pravoslavnog sveštenika Dragana Ristića, nedavno 27. februara ove godine. Efendijin govor pun ljubavi i vjere u prisustvu dvojice pravoslavnih vladika i tolikog sveštenstva. „Ne prihvatam da iko više žali od mene, osim ožalošćene porodice, za pokojnim sveštenikom“, kazao je hodža.
I konačno, imam pitanje: koliko je medija, koji proklamuju građanski mir, i koji „ratuju“ protiv vjerskog fanatizma, prenijelo vijest da su predstavnici četiri tradicionalne monoteističke vjere, tokom posljednjeg dana februara, zajednički zasadili po jednu maslinu (simbol mira između Boga i ljudi) ispred svakog vjerskog objekta širom Podgorice? Od stotinama godina stare crkve Svetog Đorđa, preko islamske i katoličke bogomolje, do mjesta gdje će tek biti izgrađena nova sinagoga.
Vijesti o ova četiri lijepa i važna događaja bile su rijetke i marginalizovane, ali ste zato, čim otvorite svoje oči i telefone (razlika među njima gotovo da više ne postoji) mogli da slušate i čitate o prijetnjama, prebrojavanjima, saopštenjima, reagovanjima, zastavama i pjesmama. I šta sad da radimo? Da mi sveštenici i imami budemo još bolji i vrjedniji, to nam je u opisu posla, i tim imperativom živimo. Da narod bude obrazovaniji po pitanju svoje i tuđih vjera, to bi svakako bilo poželjno. Ali ako gospodi analitičarima, urednicima i reporterima skreneš pažnju da je njihova selektivnost i jasan predumišljaj u izboru vijesti – opasna imuna bolest cijelog društva, dobićeš opomenu da se miješaš u uređivačku politiku. Pa još ako nosiš mantiju – nećeš proći bez inkvizitorskog zvanja.
Meni je jasno da postoje kriterijumi za odabir manje ili više zanimljivih vijesti. Isto tako poštujem uređivačku slobodu, posebno onih medija koji ne žive o trošku svih građana, nego ih finansiraju privatne adrese. Ali postoji opšta odgovornost za nešto što se zove društvena atmosfera i njeno, pa bukvalno se može reći – kreiranje. Putem naslova, podnaslova i fotografija. A evo vidimo i putem ignorisanja i zaobilaženja onoga što teži miru i toleranciji, a što je mnogima tako dosadno.
Gojko Perović
Izvor: Vijesti
