Da je poživeo, Džim Morison skoro sigurno ne bi, za razliku od svog vršnjaka Mika Džegera (rođenog 26. jula 1943; Morison 8. decembra iste godine), i starost dočekao uz turneje, koncerte i bine. Ne bi se bavio ni novinarstvom, kao ni pisanjem romana. O njegovoj nenapisanoj poeziji danas mislim.
Piše: Muharem Bazdulj/Izvor: OKO/RTS
Džim Morison je umro u Parizu pre više od pola veka, 3. jula 1971, i već je skoro dvostruko duže mrtav nego što je bio živ. Danas bi napunio 80 godina.
Kad mi je bilo trinaest-četrnaest godina, u mom tadašnjem društvu, na pitanje o najdražoj grupi, većina ljudi bi rekla: „Dorsi“. Ploče, kasete, a uskoro i CD-ovi, sa njihovim albumima, najboljim pesmama te raritetima iz ostavštine pratili su kao saundtrek naše odrastanje.
Pamtim poslednju predratnu godinu i po filmu „The Doors“ Olivera Stouna gde je Morisona nezaboravno odigrao Vol Kilmer. Nije nam taj film otkrio Dorse, ali je pojačao fascinaciju, a priču o Morisonovom životu, mada sam posle pročitao nekoliko njegovih biografija, izvorno pamtim u filmskim scenama.
U vreme kad je u javnosti, mnogo više nego danas, naglašavan jaz između „prave“ i „popularne“ kulture, gde je prva bila nešto što se nametalo iz škole, dok smo drugu otkrivali sami, Morison je bio primer kako se u izrazito individualnu i nekomformističku poetiku inkorporiraju figure koje je „prava“ kultura kanonizovala lišavajući ih tako njihove subverzivne suštine. A znao je i da liriku podvuče ponešto složenijom muzikom od tipične rok podloge, kao u onoj recitaciji kraja „Američke molitve“ koju prati Albinonijev „Adađo“.

U tom vremenu pre interneta, mi smo se negde dokopali i polaroid fotografije s Morisonovog groba zamišljajući vlastite buduće pariške izlete. Posle se pojavila i knjiga „Vizije“ u prevodu Voje Šindolića iz koje najbolje pamtim lepo artikulisanu odu larpurlartizmu u kojoj se kaže da nije tačno da se film prikazuje zbog gledalaca, jer se film može vrteti i u praznoj sali, nego da film potvrđuje egzistenciju publike. Skoro sve u ovoj knjizi je povezano sa filmom kao umetnošću i magijom bioskopa, sve do detalja koji nekoliko puta potencira, o Liju Harviju Osvaldu, koji je bežeći nakon ubistva Kenedija pokušao da se sakrije u bioskopu.
Sva ova „recepcija“ Morisona kao umetnika i čoveka dešava se u mojim tinejdžerskim godinama, između trinaeste i dvadesete. Nastavio sam da ga slušam i čitam, ali nisam otkrio ništa novo, tako mi se barem činilo sve do pre koji dan, kada sam iz neke ladice iskopao zaboravljeni rokovnik u koji sam 2002. i 2003. zapisivao kratke utiske o pročitanim knjigama, odnosno prepisivao citate koji su me se posebno dojmili.

Godine 2003. sam čitao Morisonovu „Divljinu“ u prevodu Miloša Đurđevića. Prepisao sam iz knjige tri teksta: jednu pesmu, jedan mikroesej i jedan aforizam. Čitao sam te redove, ispisane vlastitim rukopisom, ne sećajući se više šta sam o njima tačno tada mislio, ali prilično uveren da me sada dotiču čak jače nego onda.
Evo pesme:
smiješno,
neprestano očekujem
kucanje na vratima
dobro, to ti slijedi
kad živiš među
ljudima
Kucanje? uništilo bi
moje snove iluzije
ponašanje & držanje
Borbu jadnog pjesnika
da izbjegne stisak
romana & kockanja
& novinarstva
Ovo je, rekao bih, pesma o Morisonu nakon što je odustao od rokenrola, odnosno Morisonu koji nije postao rok zvezda. Aristotel je rekao da u samoći mogu živeti samo bog i životinja, Niče je dodao da može i filozof jer je on i jedno i drugo, Morison bi možda rekao da može i pesnik jer je on i jedno i drugo i treće, ali samo ako se odrekne iskušenja romana, kockanja i novinarstva. Valjda su roman, kocka i novinarstvo jedini načini na koji i pesnik može zaraditi neki, kakav-takav, novac.

Ovo je mikroesej pod naslovom „Auto-intervju“:
Po mome mišljenju, intervju je nova umjetnička forma. Po mome mišljenju, auto-intervju je suština kreativnosti. Postavite sebi pitanja i pokušate pronaći odgovore. Pisac jednostavno odgovara na niz neizrečenih pitanja.
Kao kada svjedok u sudnici odgovara na pitanja. To je ono čudnovato područje gdje tražite i onda izaberete nešto što se dogodilo u prošlosti i iskreno se pokušavate sjetiti što ste time htjeli postići. To je ključna mentalna vježba. Intervju će vam često pružiti priliku da svoj um sučelite s pitanjima, a po mome mišljenju to je bit umjetnosti. Intervju vam također daje priliku da pokušate ukloniti sve suvišno… pokušajte biti eksplicitan, točan, određen… bez preseravanja. Prethodnici forme intervjua su ispovjedaonica, rasprava i unakrsno ispitivanje. Kad nešto kažete, to više ne možete poreći. Kasno je. To je ustvari egzistencijalistički trenutak.
Ovo mi se učinilo kao nešto što može da posluži kao moto za roman. Ne verujem da je Morison čitao Penžea, ali je očito Džojsov „istražni postupak“ na sličan način fascinirao i njih dvojicu i Danila Kiša. Iako je u „Životu, literaturi“ postavljaču pitanja u intervjuu dao ime stvarnog čoveka Gabija Glajhmana, čini mi se da je najbolja žanrovska odrednica te nezavršene knjige upravo „auto-intervju“.

Naposletku, tu je i aforizam:
Ništa drugo ne može preživjeti holokaust osim poezije i pjesama.
Ovde se, naravno, već na prvi pogled jasno prepoznaje polemička žaoka prema Adornu i njegovoj valjda najčuvenijoj rečenici („Pisati poeziju posle Aušvica je varvarstvo.“). S druge strane, međutim, Morison ne govori o poeziji posle, nego o poezije pre, ali poeziji (i pesmama!) koje preživljavaju.
Važno je ovo „poezije i pjesama“ (u originalu „poetry and songs“) pošto se insistira na pevanim pesmama. Iz perspektive naše kulture teško je ne setiti se legende o nastanku pesme „Đurđevdan“ („Proljeće na moje rame slijeće“).
Čitajući ovo pomišljam kako Morison da je poživeo ne bi skoro sigurno, za razliku od svog vršnjaka Mika Džegera (rođenog u julu 1943; Morison je rođen u decembru iste godine), i starost dočekao uz turneje, koncerte i bine. Ne bi se, mislim, bavio ni novinarstvom, kao ni pisanjem romana. Pisao bi poeziju, ne nužno u stihovima.
O toj nenapisanoj poeziji danas mislim.
