Hapsio je Aćima Višnjića a nastavljao sa radikalizmom. Hapsio je Haruna Hadžića, a branio Bošnjake. Branio je Pljevlja od „balija“ a potom i „četnika“ Čeka Dačevića, a bili su mu i jedni i drugi udarna pesnica u referendumu.
Gdje je god bio juče tu ga danas nismo mogli naći. Ljubio je krst u rukama mitropolita Amfilohija i nalagao badnjak ispred Cetinjskog Manastira da bi potom tog istog mitropolita i tu istu Crkvu optužio da su infrastruktura ruskog i srpskog svijeta. Nije se, međutim, pravdao da je 98. dok je stajao pored ćivota Svetog Petra zaboravio da pita za Arkana, njega se sjetio tek kada je ovaj ubijen. Za njega je SPC, iz današnje predsjedničke perspektive, bila Miloševićeva ratna mašina, iako se on za razliku od Crkve okrenuo protiv njega tek poslije dva rata.
Kada je prvi put, krajem prošlog vijeka, izabran za Predsjednika CG na pokradenim izborima, najdraži gost na ustoličenju bio mu je Vojislav Šešelj, i to na sred ravnog Cetinja. Dok su početkom devedesetih episkopi i popovi išli da služe zaupokojene liturgije na stratištima i nad jamama, on je radio ratni biznis. U vrijeme Srebrenice koja se dogodila 95. on je ćutao iako je bio premijer, a u kabinetu mu je vijorila stara trobojka. Ćutao je i o Štrpcima i o deportaciji Bošnjaka. Ili je ćutao ili je aktivno radio na širenju ratnog požara.
Danas su Đukanoviću krivci popovi koji su sahranjivali mrtve, a on je naprasno pravednik jer narod slabo pamti. Čak i kad se razišao sa Miloševićem obećavao je da je on i dalje za Jugoslaviju i to ne onu veliku nego Miloševićevu – za SRJ.
Prezirao je Slavka Perovića, a onda ga prognao i oteo mu program. Hapsio je Aćima Višnjića a nastavljao sa radikalizmom. Hapsio je Haruna Hadžića, a branio Bošnjake. Branio je Pljevlja od „balija“ a potom i „četnika“ Čeka Dačevića, a bili su mu i jedni i drugi udarna pesnica u referendumu.
Pružao je podršku izbjeglom Zoranu Đinđiću, a prvi promovisao Tomu Nikolića i Aleksandra Vučića u vođe nove Srbije.
Odlazio je na noge našem patrijarhu Pavlu, koji je za njega bio „živi svetac“, da bi njegovu Crkvu danas zvao Crkvom Srbije.
Pokušao je da „vrati samostalnost“ Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, i to kroz partijska dokumenta, a unuka odveo da ga krsti u „Crkvi Turske“! Toliko puta, za tri decenije, je bio protiv sebe od lani ili od juče, da je zbunio svaki perfekat i plus kvam perfekat. Bio je za SUBNOR i UBNOR, za Tita i Zrna, za Petroviće i protiv Njegoša! Bio je protiv Zelenaša i razumio Bjelaše, a danas je za samoproglašene Komite.
Zbunio je svaki futur jer je i daleko sjutra za njega samo jedno obično juče. Đukanović je neponovljivi političar koji traje na negaciji vlastitog i hvatanju u laži samog sebe. I niko se tako krvnički nije gonio sa sobom, preko tuđeg stradanja, kao on.
Đukanović je „grandovac“ u oba smisla; folkerant i folirant kakav se nije rađao od Crnojevića do evto-atlanskih integracija.
Đukanović je oksimoron, profiteron, neumoron i politički moron, neponovljiv u neorginalnosti, zlokoban u prevrtljivosti i neumornosti.
Goran Danilović
Izvor: Fejsbuk
