Zahvaljujući istoriografiji u prilici smo da se na osnovu dokumenata, materijalnih dokaza uvjerimo o inžinjeringu identiteta, posebice na srpskom organizmu. To vojevanje sa vjetrenjačama na kraju donosi na uvid da je najteže Srbinu dokazati šta znači Srbinom biti
Prije neki dan je jedan događaj digao na noge malo irsko mjesto Kasltaun u okrugu Mit (Meath), koje je pored svoja 133 stanovnika postalo boravište za još 230 migranata, mahom iz arapskih zemalja. Izbjeglice koje su smještene u lokalnom hotelu preko noći su izmjenile demografsku strukturu stanovništva, što je doslovno sve domicilne stanovnike izvelo na ulicu uz burno negodovanje protiv autoriteta i vladine politike koja je Irsku stavila na mapu zemalja koje su širom otvorile vrata za došljake iz trećih zemalja, čak i bez provjere bilo kakvih dokumenata. Nakon talasa protesta prošlog mjeseca, vlasti su uvrstile u proceduru neku minimalnu provjeru došljaka, no to ne mjenja suštinski politiku i slučaj malog Kasltauna samo je jedan u nizu useljavanja novog komšiluka preko noći.
Irska je specifična po pitanju iseljeništva jer je jedna od najvećih iseljeničkih nacija na svijetu. Pored pet miliona stanovnika u staroj domovini Republici Irskoj i oko dva miliona u Sjevernoj Irskoj, dijelu Ujedinjenog Kraljevstva, Iraca je u svijetu prema procjenama i popisima oko 60 miliona. Otud i određeni sentiment prema došljacima, doduše koji je po načinu pokazivanja više ubrojiv u signaliziranje vrline, nego u istinsko saosjećanje sa pridošlicama. Realno osjećanje itekako uzima u obzir činjenice da mladi Irci i dalje masovno odlaze iz zemlje u SAD, Australiju, UK, Kanadu jer na ostrvu čije se stanovništvo rapidno uvećava a izgradnja novih stanova minorna, bankarski uslovi i cijene nekretnina su zajedno uzevši postali neriješiv zadatak na putu dobijanja tzv. morgidža (kuće na kredit) za prosječne mlade parove, trenutni broj slobodnih stanova za izdavanje u čitavoj Irskoj je nekoliko stotina a od ukupnog broja izdatih PPS brojeva 2022.( poreski identifikacioni broj građanina) samo je četvrtina pripala novorođenim Ircima.
Dakle, signali vrline ili realno osjećanje koje je na početku ruske intervencije u Ukrajini zabilo šleper u rusku ambasadu u Dablinu, skupilo za dan milione eura dobrovoljnih priloga za Ukrajince, država koja je osigurala hiljade stanova za iste koji su svoju sigurnost i bolju budućnost odlučili potražiti u Irskoj, isto tako omogućila bezuslovnu zamjenu vozačkih dozvola za ukrajinske vozače koji to žele, veoma povoljne polise osiguranja u zemlji preskupog osiguranja za strane vozače, gdje je prva polisa za auto srednje snage do nekoliko hiljada eura.
Raspoloženje Iraca u sebi taloži i frustraciju zaboravljenog vlastitog irskog jezika koji je u službenoj upotrebi, ali ga obični ljudi ne razumiju i ne pričaju, frustraciju ropstva pod Englezima koje je trajalo nekoliko vjekova i okončano 1921. nezavisnošću Irske. Perfidni načini ponižavanja i izrabljivanja Iraca, kojih je 1849. umrlo preko milion od gladi – postalo je nešto što bi realno osjećanje rado projiciralo na nekog drugog, sad kad je Irska dom stotinama hiljada pridošlih, sad kad su Irci u prilici da i oni budu nekom Englezi.
Da li su zaista? Slučaj Kasltauna, šlepera u ruskoj ambasadi, i najnoviji slučaj bojkota -(Irci su iz istorije poznati baš po bojkotu za vrijeme engleske okupacije i ta metoda poznata kao kanseling starog vremena, ili izopštenje bila je usmjerena naročito prema jednom engleskom veleposjedniku Bojkotu (Boycott) – amaterskog svjetskog šampionata u boksu, u kojem se Irska pridružuje Kanadi, Švedskoj i SAD u neodlasku zbog učešća boksera iz Rusije i Bjelorusije.
Irska je vjerno sljedila upute za vrijeme Kovid diktature i bila zemlja sa jednim od najdužih zaključavanja na svijetu, ali i skoro najvećim brojem procijepljenih. Bez puno pitanja, Vlada na čijem je čelu deklarisani homoseksualac Varadkar u svom drugom mandatu( u toj katoličkoj i tradicionalnoj Irskoj) nakon Kovida vrlo se agresivno pridružila antiruskoj histeriji iako nije članica NATO pakta. Vraćamo se u mali Kasltaun i svježim izjavama irskih zvaničnika da se Irska mora pripremiti za duplo veći broj stanovnika od sadašnjeg, dakle deset miliona.
U međuvremenu, umnožava se nezadovoljstvo, signali vrline koje šalje irski establišment u svijet počinju da veoma nerviraju domaće stanovništvo, koje kao da je sebe precijenilo sa onim šleperom, kasicom prasicom za Ukre i stavljanjem kuća na raspolaganje koja nema dovoljno soba, metaforično, ni za sopstvenu djecu. Ajmo se igrati globalizma, zabraniti ruskom baletu nastup, okačiti zastave u duginim bojama, skinuti rampe za migrante nije isto što i – “ajmo na pivo“, pa makar bilo i ono irsko, čuveno. Uvoziti kulturu i civilizaciju neumitno znači napraviti joj prostor na uštrb svoje – u rušenju evropskog identiteta i vrijednosti uvoz živih nosioca tuđe kulture i civilizacijskih vrijednosti do sad se pokazao kao najbolja metoda . Kako je ambijent promjenjen može reći Njemac iz Dizeldorfa, Englez iz Birmingema ili Irac iz – Kasltauna.
Globalizam, Bog i Hrvati
Za to vrijeme na istočnim granicama Evropske unije…Kad je hrvatski Sabor pred kraj prošle godine odlučio da se ukrajinski vojnici ne obučavaju u Hrvatskoj, na razočarenje premijera Plenkovića i vladajućeg HDZ –a, moglo je to sve skupa sa svakodnevnim igrokazima Predsjednika Zorana Milanovića izazvati zabunu kad govorimo o jednoj od najmlađih članica EU i NATO pakta. Možda bi bilo za očekivati da se Hrvatska svakodnevno dokazuje u svojoj ljubavi prema “Rajhu“ i “Fireru, jer raspored snaga, smjer kretanja- napada na svjetskoj političkoj sceni i nisu previše drugačiji nego prije sedamdesetak godina.
Međutim nije tako.I prije nego se očekivalo, patetične usporedbe o Donbasu i Krajini, ruskoj i srpskoj “agresiji“ ustupili su mjesto nekom drugačijem viđenju, kad su političke predstave “malo lijevog malo desnog“ predsjednika postale pravilo i ponavljani stav. Jasno izrečene i više puta ponovljene izjave najvišeg diplomate po činu, predsjednika Republike da je rat u Ukrajini američko – ruski rat, da prazniti skladišta municije da bi se to isto “streljivo“ poslalo u Ukrajinu nije državno odgovorno jer za nabavu te iste municije u ovim uslovima treba do 18 mjeseci, da se Krim nikad neće vratiti pod okrilje Ukrajine, da je Kosovo oteto, da su činovnici i birokrate EU ljudi iza kojih ne stoji izborna volja evropskih glasača – postaju tema za razmišljanje, iako se radi o političaru koji je prošao dug put od hrvatskog komuniste do potomka hrvatskog ustaše, od lijeve do desne krajnosti. No, ako rezimiramo da su na putu ostvarenja hrvatske državnosti vrijedno radili i komunisti i ustaše, onda politička figura Zorana Milanovića i nije tako neobična.
Nešto drugo je tu važno i interesantno. Hrvati su zaista na državu čekali hiljadu godina. Ako se sad Novom svjetskom poretku žuri da brže bolje okonča aljkave projekte i nekakve Švabovske Velike Resete, zašto bi se Hrvatima žurilo? Gdje? Hrvatska država je Hrvatima svetinja i to globalistička ekspozitura u vidu Plenkovićeve Vlade od svoje birokratske lažne važnosti i nadmenosti ne vidi. A iskusni političar Milanović bolje poznaje hrvatskog čovjeka, a artikulisati misao iz “glave cijela naroda“ da se nisu već par puta dobro proveli na “istočnom frontu“ i nije tako bezvezna priča. I zašto bi žurili, koji to problem ima Hrvatska koji zahtjeva “žurno riješenje“. Samo je jedan zahtijevao hitnost, a to je bila Republika Srpska Krajina. Sve ostalo su svjetske trice. A mi, o statistiku ogriješeni Srbi u Hrvatskoj, možda bi svoj interes mogli prepoznati baš u vladavini globalističkog HDZ-a rugajući se tom nazadnom i zbunjenom hrvatskom nacionalizmu koji laje a svjetski karavani prolaze. Da li je karta globalizma ta koja dobija u hrvatskoj partiji briškule? I na širem planu? Od pandemije, urušavanja SAD –a ,pa do razvlačenja Ukrajine u blatu Besarabije, čini se da globalni brod tone. Da li je to vidio Milanović? Da li mu se može priznati politička ozbiljnost ako uzima u obzir stavove Rona Desantisa, republikanskog jastreba sa Floride, koji kaže da SAD mora prekinuti slanje novca i naoružanja Ukrajini? Na taj način pratiti svjetsku politiku svakako je nešto što se od jednog državnika očekuje.
Kuda žuri Aco Srbin
Da li su svjetska politička zbivanja pomno pratili srpski političari kad su pomoć uputili kampanji Hilari Klinton u godini kad je ona izgubila od Trampa, i, da li je to uopšte bilo slučajno?
Dok je mlada hrvatska država naučila prvu lekciju, da, ako hoće da “tisućljetni san“ postane i za pravo hiljadugodišnja državnost, onda mora polako, bez žurbe u procesima koji je se ne tiču ,jer Novom poretku se žuri, otud taj pritisak da se procesi ubrzavaju jer očito gubi se na svim frontovima. Istine se razotkrivaju, sve više je osviještenih naroda, a petrodolar sve manje vrijedi. Kolonijalni novac kao nekad rajhmarke. A tako im se osipa i moć.
Zašto onda žuri predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kad kosovska Gračanica ima svo vrijeme ovoga svijeta – vječnost je ispred nje. Zašto on hrli da je stavi u “iščašenu vječnost“ – u rokove. Narodi i države pokazuju svoju zrelost upravo u opisanim tokovima. A ta žurba je ono što odaje na čijoj strani je režim u Srbiji. Na pravoj strani istorije, na strani svog naroda nije. Srbija jedino što ima je vrijeme. I ako ga nema treba ga stvoriti. Odugovlačiti, jer slom kolektivnog zapada je na vidiku. Režim Aleksandra Vučića žuri da otuđi od Srbije istorijsko pravo na Kosovo. On pritom u ime kolektivnog zapada prijeti građanima Srbije sankcijama i bombardovanjem. Vlast Idiokracije se raspoznaje u okupiranom dijelu svijeta. U SAD pakao za izvrsne je Karin Žan- Pier, Kamala Haris, u Njemačkoj Berbok. U Srbiji to je Ana Brnabić, moronska struktura oko izdajnika koja služi da se svaka zdravorazumska inicijativa poklopi.
Zahvaljujući istoriografiji u prilici smo da se na osnovu dokumenata, materijalnih dokaza uvjerimo o inžinjeringu identiteta, posebice na srpskom organizmu. To vojevanje sa vjetrenjačama na kraju donosi na uvid da je najteže Srbinu dokazati šta znači Srbinom biti.
Aleksandar Tutuš
