Mećava je donijela, srećom, razne učitelje, zvane influenseri, blogeri, vlogeri, lajfkoučevi, da nam pomognu kako najlakše možemo da kreiramo „najbolju verziju sebe“

U ko zna kom poglavlju i u ko zna čijem prevodu, u romanu „Školice“ H. F. Kortasara (po)stoje ove riječi:
„dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao sa se tvoja usta prvi put malko otvaraju, dovoljno da zažmurim pa da se sve raspline i sve ponovo počne, svaki put stvaram usta koja poželim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, usta izabrana od svih mogućih suverenom slobodom mog sopstvenog izbora da ih svojom rukom iscrtavam na tvom licu a koja se, pukom slučajnošću koju ne nastojim da dokučim, podudaraju baš na ustima što se smeše ispod ovih koja ti moja ruka crta“.
Kada pak Kortasar pređe sa čula dodira na čulo vida onda opisuje:
„Gledaš me, gledaš me izbliza, sve bliže me gledaš, zatim se igramo kiklopa, gledamo se iz sve veće blizine a oči postaju sve veće, približavaju se i pretapaju, kiklopi se gledaju i zbunjeno dišu a usta se sreću, bore se u toplom, grickaju se usnama, jedva prislanjaju jezik o zube, igraju se po odajama gde težak vazduh struji donoseći znani miris i tišinu. Tada moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cveća i riba, živih pokreta, tamnih miomirisa. Ako se ujedemo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravičnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lepa. I samo je jedan sok iz usta i samo je jedan ukus zrelog voća, i ja osećam kako pored mene treperiš kao mesec na vodi“.
Kortasarove sanjarije što opisuju transakciju bliskosti od čula vida do čula dodira, kako bi se voljeni našli u punoj simbiozi „cveća i riba“ jesu slike iz predvirtuelnih vremena; jesu opis pun b(l)udnih metafora kakve se, dakle, nijesu konzumirale na društvenim mrežama, već su opisivale svakodnevnu čežnju za blizinom voljenog bića.
U današnjem metaverzalnom svijetu čulo vida radi u punom kapacitetu (samo)obmanjivanja. Uvijek je oko tome služilo, kao u onoj epskoj poemi o čarnim očima:
Đevojka je svoje oči klela
Čarne oči, da ne bi gledale…
S druge strane čulo dodira još jedino sanja o susretu s tastaturama ili „ekranima osjetljivim na dodir“ (Touch!) a usana i dragog tijela jedino se s nostalgijom sjeća.
Okrenuvši se „osjetljivim ekranima“, vrhovi prstiju, tzv. „jagodice“, sveli su se na propast samu. Bez topline tijela koja smo, tradicionalno, pipkali i opipavali, kao hljeb u pekarama, „jagodice“ neće moći da prežive, jer su i one dio nekog šireg tijela, koje će, kako to zapaža u „Filozofiji tela“ M. N. Epštajn, „izaći iz upotrebe kao konj ili parna mašina u doba elektrike, i počeće da se zaboravlja kao izvor najdubljih i najintiminijih doživljaja, kao stecište čovekove samosvesti, kao vredonosna osnova civilizacije“.
Bolja sudba neće sačekati ni oči čarne „koje su nas na zlo navodile“, jer i one pate od sužavanja zenica u susretu sa „osjetljivim ekranima“, sa iskustvom metaverzalnog zbližavanja.
Sve je literatura predvidjela, pa i metaverzum jeste izraz jedne naučnofantačstične sanjarije, još iz 1992. godine kada je publikovan roman „Sniježna nesreća“. Mećava je donijela, srećom, razne učitelje, zvane influenseri, blogeri, vlogeri, lajfkoučevi, da nam pomognu kako najlakše možemo da kreiramo „najbolju verziju sebe“.
Tako većma mora jer ko nije virtuelan nije, vala, ni stvaran. Jedina je muka što traženje najbolje varijante sebe može da potraje jezivo predugo. Tražeći (virtuelnog) sebe čovjek može da se predozira sam sobom. Taman osmisliš jednu verziju sebe, potrčiš iz kuće i shvatiš da te vani niko ne (pre)poznaje. Nije, dakle, najbolja. Onda samusavršavanje, filtriranje, samouljpšavanje opet krene. Kako to, uostalom, i kaže jedan Šekspirom junak, „sve što treba u životu da uradimo jeste da sazrimo“.
I tako smo živjeli srećno do kraja života, sužavali zenice i pojeli jagodice. Zaboravili da igramo školica. Neobično je da ta djetinja sanjarija pomalo liči na čovjeka, po širini, visini i dubini.
Milorad Durutović
