Volim da se motam po kioscima i odlučujem koji novinski font, boju i miris najviše volim. Onda zgrabim novine, otvorim ih, pomirišem otisak štamparske boje i pomislim da se ništa nije promenilo za pedeset godina

Oduvek sam voleo (štampane) novine.
U prošlosti niste morali da kažete „štampane“. Drugih novina nije ni bilo. Odrednica „štampane” bila je suvišna, i neshvatljiva.
Ali sada su stvari drugačije. Danas smo, nas nekoliko starijih, ćaskali i primetili da u njujorškom metrou niko više ne čita štampane novine. Ljudi slušaju potkaste, gledaju u svoje pametne telefone, čitaju knjige (da, i to još rade), posmatraju druge oko sebe. Prijateljica je rekla da godinama nije videla nikoga da u metrou čita novine .
Nisam ni ja. Ali ja volim štampane novine, i večeras sam, kao što to radim dva ili tri puta nedeljno, otišao u obližnju prodavnicu da kupim poslednje izdanje „Vol strit džornala” (košta pet dolara). Ove novine mi se sviđaju ne samo zbog sadržaja koji je odličan (sa izuzetkom uredničkih stranica, gde angažuju samo ludake da pišu), sviđa mi se i jer je miris papira isti onakav kako ga se sećam od pre mnogo godina.
Kad sam bio dete, u Beogradu su izlazila dva dnevna lista. Jedan se zvao (i još se zove) „Politika“. To je srpski ekvivalent „Njujork tajmsa“. List je osnovala 1904. godine bogata liberalna porodica. „Politika” je preživela sve režime i bila je i ostala „uticajna novina“. Uvek je bila bliska vlasti, ma kakva ta vlast bila: rojalistička, komunistička, nacionalistička, ali nikada samo njen puki glasnogovornik. Ima jedinstven font, dizajniran na samom početku izlaženja lista i koji je od tada ostao nepromenjen.
Drugi dnevni list bila je „Borba“, ilegalne novine Komunističke partije iz vremena kada je ona bila zabranjena. Kada su komunisti došli na vlast, „Borba“ je postala zvanično partijsko glasilo. Vrlo malo ljudi ga je čitalo, ali je uvek bilo izloženo u vladinim kancelarijama.
Moja porodica je „Borbu“ kupovala samo nedeljom, kada je logo lista bio štampan crvenom bojom. Kad god pomislim na nedelje tih davnih godina, vidim tih pet velikih crvenih slova.
U vreme kada sam išao u srednju školu u Belgiji obožavao sam „Mond“. Bio je to isto: novine misleće vladajuće klase. Ne primitivne vladajuće klase, čak ni konzervativne vladajuće klase. Već liberalne, „ispravno misleće“, bien-pensant, vladajuće klase. Mislio sam da nikada ne greši. Kada bih primetio neku grešku ili čak tipfeler, verovao sam da grešim ja, jer „Mond” nije mogao da pogreši. Ali jeste – ponekad.
Ipak, bile su to sjajne novine. Na moje poglede na Sovjetski Savez uticao je dopisnik „Monda“ Žak Amalrik; kao što je na moje poglede na Kinu uticao izuzetni novinar „Politike” iz 1970-ih Dragoslav Rančić. Činjenica da pola veka kasnije još uvek dobro pamtim njihova imena, dok sam mnoga druga zaboravio, govori nešto o gotovo pobožnoj pažnji s kojom sam ih čitao.
Kada sam došao u Englesku, bio sam zapanjen kvalitetom novinskog papira i štampe: novine bi vam uvek zaprljale ruke i morali ste da ih perete praktično svaki put pošto ih pročitate. Mislio sam da je to neki kul britanski običaj koji varvari slabo razumeju. Ali brzo sam promenio mišljenje. Mora da je to bilo povezano s troškovima štampanja. Ipak, ne znam tačno zašto sam takvo čitalačko iskustvo imao samo u Engleskoj.
Anvar Šaik, najlevičarskiji ekonomista na svetu, upoznao me je s „Vol strit džornalom“. Videli smo se u njegovoj kancelariji dok je pisao svoje monumentalno delo „Kapitalizam: konkurencija, sukobi, krize“. Rekao mi je da čita „Vol strit džornal“ jer govori istinu o tome šta se zaista dešava u ekonomiji. Tada me je zaintrigirala ta, čini se, nelogičnost da najlevičarskiji ekonomista na svetu hvali najdesničarskiji dnevni list na svetu. Ali Anvar je bio u pravu. Ekonomski dnevni list mora, u delu koji se bavi realnim životom, da bude što objektivniji, jer ako širi bajke, ljudi koji poveruju u njih će izgubiti novac. Tada ga nijedan kapitalista neće kupiti, jer oni ne vole da gube novac. U izboru između bajke i gotovine, izabrali su ovo drugo. Drugi dnevni listovi koji se drže principa „pensée unique“ ne moraju da brinu o toj vrsti elementarne istine. Oni mogu da izmišljaju stvari.
Jedan sam od poslednjih Mohikanaca koji čitaju štampane novine. Nekada sam kupovao „Čajna dejli“ u Njujorku i Vašingtonu za 25 centi, ali tamošnji kiosci su sada uglavnom zatvoreni. Mislim da je to i zato što kineska vlada to vidi kao bacanje novca (istina je da dnevne novine s vremenom nisu bile redovno ažurirane, tako da bi u četvrtak ujutru najnoviji broj bio onaj od ponedeljka). Pre nekoliko godina u Moskvi sam uputio izazov ruskom prijatelju da pronađe jedan kiosk za novine u gradu od trinaest miliona ljudi. Nije pronašao. Ali srećom, u hotelu u kome sam odseo delili su „Komersant”, odličnu rusku verziju „Fajnenšel tajmsa”.
Jedna od retkih zemalja koja se odupire naletu digitalnih novina i u kojoj i dalje mogu svakodnevno da pronađem sve štampane novine i časopise je Španija. Volim da se motam po kioscima i odlučujem koji novinski font, boju i miris najviše volim. Onda zgrabim novine, otvorim ih, pomirišem otisak štamparske boje i pomislim kako se za pedeset godina ništa nije promenilo.
Branko Milanović
Izvor: RTS OKO
