Čitam prije neki dan, raspisao sa jedan Građanin, anoniman ali emotivan. Smetaju mu crnogorski Srbi.
Ne bi mu smetali da ćute i da ih je iz popisa u popis sve manje, nego su se nešto razgoropadili i traže neka svoja prava po Crnoj Gori, a neće da idu u Srbiju.
U Srbiju, misli on, jer tamo valjda treba da žive Srbi. Ako će da budu glasni i da se nešto pitaju. A ako će da ćute i da cio vijek gledaju kako Crnom Gorom može da vlada i da se pita svak osim njih − e onda nema problema da su tu. Tu negdje…
Elem, u toj vanplanetarnoj ideologiji, po kojoj Srbin može i mora biti samo onaj koji dolazi iz Srbije ili u nju odlazi, naš Građanin, anonimni a emotivni mudruje ovako: „Njegoš nikad nije bio u Srbiji − pa toliko o njegovom srpstvu“!
I ta misao ide nitima društvenih mreža… do neznavenih i nepismenih, i postaje spomenik neokomitske logike: jedan i jedan su dva.
Zato koristim ovu priliku da dopišem još neku nepoznatu u ovu njegovu jednačinu zdravog mozga.
Njegoš, dakle, nikada nije bio u Srbiji, pa samim tim ne možemo reći da je Srbin. Sljedstveno tome morali bismo dobro da se pomučimo i da objasnimo kakav je to Njegoš Crnogorac ako znamo da on nikad nije bio u Podgorici, u Nikšiću, u Baru, u Mojkovcu u Bijelom Polju, u Pljevljima.
Ako tome dodamo da je u Boku dolazio kao inostranac, pitam se: kuda bi nas odvela ta i takva nakaradna logika anonimnih a emotivnih građana koji Njegoša kroje po geografiji a ne po njegovoj ličnoj biografiji u kojoj na više mjesta stoji da je sebe smatrao Srbinom i Crnogorcem −zajedno.
Filip Dragović
