Prve kapi proljećne, aprilske kiše dale su mi dovoljno ubjedljiv povod da prekinem šetnju stazom pored Slovenske plaže i zaputim se prema Mainama. Na putu do stana u kojem živim primijećujem , za ovo doba godine, prilično veliki broj automobila na budvanskim ulicama. Kao da su sva ta poskupljenja goriva iz prethodnog perioda porodila u podsvijesti ljudi teško objašnjivu potrebu da baš svuda moraju da idu svojim automobilima, pa čak i do najbližih prodavnica i sličnih destinacija, u koje su do prije samo par mjeseci gotovo uvijek išli pješke.
Kažem joj da kod sebe nemam ništa sitno i molim je da me sačeka da završim svoju kupovinu u prodavnici, nakon koje ću neizostavno kupiti neke od slika.
Međutim, u supermarketu me je za kasom sačekala ogromna gužva, koju su mahom napravili novopridošli gosti iz Ukrajine. U pitanju je zaista pristojan i kulturan svijet, ali i prilično imućan, sudeći po markama automobila koji ih čekaju ispred prodavnice. Zahvaljujući njihovom masovnom dolasku u Budvu, ovdašnji stanodavci su podigli cijene, pa svoje nekretnine im iznajmljuju i po tri ili četiri puta većoj cijeni od realne. Za kasom sam zbog gužve bio primoran da se zadržim nekih pola sata.
Po izlasku iz supermarketa, djevojčicu sam tražio po parkingu, nadajući se da se sakrila iza nekog od parkiranih auta. Poznanik, kojeg sam sreo na samom kraju parkinga mi govori da je djevojčica i njemu prišla sa blokom broj pet u rukama. Kaže mi da je nekog čekala petnaestak minuta, pa otišla u pravcu naselja Babin do. Dogovorili smo se da javimo jedan drugom ako bi je opet sreli i saznali više informacija , kako bi pokušali da alarmiramo što više ljudi, koji bi njoj i njenoj porodici konkretnije pomogli.
U dvorištu kod crkve Sv. Petke srećem poveću grupu dječaka koji igraju fudbal. To je scena koju sve ređe viđam u Budvi, budući da se ljudi generalno sve više otuđuju i radije slobodno vrijeme provode na mobilnim telefonima, a manje u druženju sa drugima.
Nakon odbranjenog šuta, dječak koji je stajao na golu loptu izbacuje u korner. U tom trenutku se iz više dječačkih grla čuo poklič: „Tri korner – penal“! To me je vratilo u vrijeme mog odrastanja u Nikšiću osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, kada smo svakog dana igrali fudbala na stadionu malih sportova.
I zaista, u ovom svijetu u kojem sve više dominiraju pandemije i ratovi, Crkva će u narednim godinama biti jedna od rijetkih ustanova koja će pozivati ljude na zajednicu. Po mjeri ovoga vijeka je otuđeni čovjek, koji gaji iluziju da je samom sebi sasvim dovoljan. Međutim, kada se čovjek izdvoji iz zajednice, naročito one blagodatne i spasonosne, njegov život počinje sve više da liči na promašen penal u zadnjem minutu zaustavnog vremena, pri neriješenom rezultatu…
Đakon Pavle Lješković/ETOS
