Piše: Nikola Malović
Godinama sa familijom izlazim na vrh Lovćena ne bih li čestice naše najviše planine spustio do nulte nadmorske, u akciji koja je zbog obima razmjene supstrata legitimnija i legalnija od odnošenja sve silesije savršenih morem uglačanih oblutaka sa Zalivskih plaža i njihovog importa u Crnu Goru.
Zašto to godinama činim? Zašto sam vremenom došao u posjed mini-Lovćena, a da to Lovćen, visok i dalje 1657 m, nije ni osjetio? Zato da, koliko je do mene, od desakralizovanog Lovćena, manirom koji je samo imanentan suvenirskom – velikim pečatom, štampanim sertifikatom, te rukodjeljskim umijećem – zapravo sakralizujem, pozivajući se na kletu sudbinu Lovćena, svaku njegovu kamenu česticu.
Pazimo…
Kamen sa vrha Lovćena je nestilizovan krš, autentična čestica sa 1657 metara visoke planine.
Lovćen je na simboličkoj ravni naša najviša planina.
Kad se kaže Lovćen misli se na Jezerski vrh (1657 metara nadmorske visine), na kome je vladika crnogorski i veliki srpski pjesnik Petar II Petrović Njegoš godine 1845. podigao kapelu posvećenu Svetom Petru Cetinjskom, uz amanet da u baš toj crkvi bude sahranjen.
Tokom Prvog svjetskog rata, 1916. godine, austrougarska vojska je kapelu kao simbol srpstva i slobodarske Crne Gore porušila, bombardujući je sa ratnih brodova iz okupirane Boke.
Crkva je obnovljena 1925. Njegošev zavjet je po drugi put ispunjen, a izvršio ga je jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša.
Kapela je, baš zato što je bila simbol sve vrijeme, porušena opet, 1972. godine, a na njenom je mjestu 1974. podignuto Meštrovićevo zdanje, Njegošev mauzolej – faraonska grobnica, po riječima Meše Selimovića.
Iako rušenje mauzoleja nije – povratak crkve na vrh Lovćena jeste nužnost. Zašto? Zato što je Njegoš ostavio u amanet gdje tačno želi da bude sahranjen, a poželio je da to bude u skromnoj crkvi „na vršini“, na kojoj je „vazda ljetovao i sto putah gledao oblake đe iz mora dođu na gomile“.
Imati česticu Lovćena znači posjedovati simbol slobodarske, njegoševske Crne Gore, djelić „Gorskim vijencem“ opjevanog, našeg najvišeg vrha.
Kamen sa vrha Lovćena je svet, iako neosvećen, jer je uronjen u Gorski vijenac vladike Petra II Petrovića Njegoša. Svaki je djelić Lovćena, otud, postao dio legitimne nacionalne mitologije. Imati djelić Lovćena, postalo je moguće. Ne zbog suvenirnih para. Zbog ideologije.
Izvor: Stanje Stvari