Bivši šef diplomatije Miodrag Lekić osvrnuo se na društvenoj mreži Fejsbuk na prenos posmrtnih ostataka kralja Nikole iz Italije u Crnu Goru 1989. godine. Osvrt prenosimo integralno
Jedna (ne)zgoda, zapravo neprospavana noć septembra 1989. godine u Sanremu, uoči ispraćaja i prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene, ćerki Vjere i Ksenije.
Bili smo mnogi već umorni iz organizacionog Odbora i crnogorske delegacije u kojima sam bio, u danu uoči početka divne i dostojanstvene ceremonije od Sanrema do Cetinja.
I neočekivano otkriće da je kralj bio balsamovan je dovelo u posljednji čas do novih organizacionih pitanja i rješenja.
Negdje oko 23 sata sam pokušao da pozdravim mnoge naše tamo, kada mi je simpatični i duhoviti Cetinjanin, tada stanovnik Milana, Mićo Todorović prekorno rekao: “ Nećeš valjda?“.
Kažem mu da sam umoran i da idem na spavanje.
„Lekiću, nećeš to učiniti, ni da bog. Znaš da treba večeras svi ovdje ‘da ga čuvamo’.“
Kažem mu da znam običaj „čuvanja“ ili „dvorenja“ pokojnika, još ovakvog, crnogorskog kralja, ali da sam sjutra ujutro govornik ispred crkve. Dodajem i da kralj nije umro prije neki dan, već prije 70 godina i da zato običaj možda nije tako striktnog karaktera. A i zbog svega onog što nas čeka narednih dana…
„Sve znamo, ali da ga ne čuvamo noćas….“, kaže mi jedan drugi.
Promijenio sam plan. Nijesam otišao u hotel. Ostao sa simpatičnim crnogorskim društvom, s Cetinjanima u prvom planu.
Bilo je tu zajedno tradicije i šale, određenog uzbuđenja….Stvorila se tu i neka rakija, objasnili su mi da je i to zbog običaja. Ipak, s mjerom. Jedan iz društva me je ljubazno hrabrio i ubjeđivao da ću ovako sjutradan mnogo bolje govoriti.
Bila je to nezaboravna noć. Lijepa.
Sjutradan je ceremonija išla kako je planirano.
Mislim da se nisam tokom govora dekoncentrisao pred građanima Sanrema koji su pratili crnogorskog kralja, oca italijanske kraljice koji je u njihovom gradu počivao oko 70 godina… Uspio sam da se s naše strane na tome zahvalim Sanremu i njegovim građanima.
Poslije prolaska ulicama Sanrema otišli smo u Đenovu. Zatim avionom za Bari, brodom u Bar, odatle kolonama vozila prema Budvi, Kotoru, pa na Njeguše, rodno mjesto našega kralja. Tu je jedan Njegušanin zalelekao.
Bili smo već daleko od Sanrema.
I onda Cetinje, finale divne ceremonije, civilizacijskog čina i jednog velikog duga istoriji.
Izvor: RTCG
