Možda Beograd tajno želi da se ZBCG izbaci iz sadašnje vlasti, pa da ga u vlasti zamijene GP URA i DPS čiju podršku protestima sindikata, kroz medijsku hajku zdušno i svakodnevno podržava režim u Beogradu?
Informativni portali u Crnoj Gori, koji se nalaze u vlasništvu i pod tvrdom kontrolom zvaničnog Beograda, pokazuju visok stepen animoziteta prema novoj strukturi vlasti u Crnoj Gori.
To se vidi i ovih dana, njihovim otvorenim zalaganjem za ulični bunt u Crnoj Gori, gdje figurišu naslovi: „Spajić mora da ispoštuje ono što je sa sindikatima dogovorio Abazović“, „ Sindikat uprave i pravosuđa: Ukoliko Spajić ne ispoštuje zakonom propisane obaveze, slijede protesti, štrajkovi i obustave rada“, kao i čudni naslov i poruka: „Milojko Spajić ignorantskim odnosom izaziva saobraćajni kolaps u Podgorici“, gdje se navodi da će „saobraćajni kolaps“ izazvati transportni prevoznici čijem je sindikatu bivši premijer Abazović takođe dao neka obećanja.
Međutim, u njihovoj interpretaciji: taj „kolaps“ izaziva Spajić!? Čudno, zar ne?
Zbilja, čemu te igre? Zar nije pristojnije da umjesto urednika medija koje kontroliše, sam Vučić zvanično zatraži od premijera Spajića da poveća plate u Crnoj Gori?
Pa da Spajić recipročno zatraži od Vučića da poveća jadne i bijedne plate građanima Srbije, prije svega onoj četvrtina građana koja živi ispod crte siromaštva?
Što se tiče ekspremijera Dritana Abazovića, on je za vrijeme svoga mandata potpisao ugovore sa skoro svim sindikatima o povećanju plata, što sada „treba sprovesti“ Vlada Spajića.
Mada, dok je bio na vlasti, Abazović kao premijer nije stvorio realne ekonomske pretpostavke da bi potpisano povećanje plata imalo smisla i bilo opravdano.
Svima je obećavao povećanje plata, što bi se sada „moralo“ realizovati iz prazne budžetske mješine koju je ostavio iza sebe.
Destruktivna politička logika ovdje je uočljiva: uličnim buntom želi se natjerati Vlada Spajića da potroši desetine miliona evra na ispunjavanje Abazovićevih obećanja sindikatima, time ostane bez novca za investicioni ciklus, poslije čega bi bila optužena da nije pokrenula obećani investicioni ciklus.
U ovoj providnoj igri uopšte ne začuđuje podrška političkog vrha GP URA i DPS-a režiranim uličnim protestima sindikata jer te dvije partije sada predstavljaju destruktivni vid opozicije.
Međutim, itekako začuđuje fakt da su se u tu igru i hajku na Vladu Spajića uključili informativni portali pod kontrolom Beograda.
Predizborna politička šizofrenija koja je pratila nedavno završene izbore u Srbiji a koja se sada pretvara u postizbornu paranoju, kao da želi proširiti svoj destruktivni uticaj i na Crnu Goru.
Dok okruženje šefa režima u Beogradu gromko govori o djelovanju spoljnjih sila koje žele proizvesti bunt i obojenu revoluciju u Srbiji, u isto vrijeme ti isti likovi bliski šefu režima u Beogradu informativno podstiču obojenu revoluciju u Crnoj Gori, pod plaštom podrške režiranim buntu crnogorskih sindikata.
Neartikulisano djelovanje zvaničnog Beograda prema Spajićevoj Vladi još više začuđuje ako znamo da je dio nove vlasti i koalicija ZBCG, prema kojoj šef režima u Beogradu gaji neskrivene simpatije.
Ova antilogika politike zvaničnog Beograda može imati samo čudne pretpostavke u smislu njihovih pobuda.
Možda Beograd tajno želi da se ZBCG izbaci iz sadašnje vlasti, pa da ga u vlasti zamijene GP URA i DPS čiju podršku protestima sindikata, kroz medijsku hajku zdušno i svakodnevno podržava režim u Beogradu?
Ako to nije tako, neka režim u Beogradu izvoli objasniti svoje neobično političko ponašanje koje traje u kontinuitetu.
Tu destrukciju smo već vidjeli na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, kroz dvije afere: „državljanstvo Spajića“ i „Do Kvon“.
Potom kroz čudne intervencije tokom formiranja Vlade Spajića i dizanje prašine oko popisa stanovništva, sve do sadašnje podrške buntu crnogorskih sindikata.
U daljem odnosu prema Vladi Crne Gore i novoj parlamentarnoj većini, režim u Beogradu bi morao imati više suzdržanosti i demonstrirati više uvaženja, jer je bivšoj i sadašnjoj politici konfrontacije koju zvanični Beograd generiše prema Crnoj Gori: „groš cijena“.
I na koncu, pitanje obećanja Abazovića sindikatima rješavaće i riješiće parlamentarna većina čiju okosnicu čine: PES, Demokrate i ZBCG.
Kada se to riješi, ostaće tamna sjenka ponašanja zvaničnog Beograda koji ne rješava stvari u svojoj kući, već trči po okruženju da stvara privid nekog „važnog faktora“, što sigurno nije
Takva politika je besmislena i nema nikakvu perspektivu.
Vojin Grubač