Nedostatak sredstava (ne nužno finansijskih, već prvenstveno intelektualnih, u smislu nedostatka humanog potencijala) za donošenje neophodnih odluka: poltronsko- kolonijalno preuzimanje određenih stvari koje su plasirane kao jako kvalitetne, jer su „tobož“ preuzete sa Zapada, odbacivanje sopstvenih prednosti i potencijala naših mladih – to su sve nedostaci obrazovnog sistema u Crnoj Gori kroz prizmu Janka Paunovića, doktoranda prava na Univerzitetu u Beču i istraživača na Institutu za Rimsko pravo i antičku pravnu istoriju.
A potencijala kod mladih, kako smatra, ima na pretek.
„Ako već recipiramo Zapad, onda treba da počnemo od Harvarda i intelektualnih krugova. Protiv te recepcije nemam ništa protiv. Naprotiv. Ali imam protiv sujete koja postoji kod određenih generacija, naročito starijih, nedostatak kritike prema sopstvenom radu, internacionalizaciji, u smislu, ne kolonijalnom lomljenju kičme, već upoznavanja i sticanja poznanstva sa ljudima iz vanka“, ističe sagovornik u serijalu „Najbolje iz Crne Gore“.
Paunović je na doktorskim studijama u Beču od januara prošle godine, a tema doktorata je „Pravo miraza u kotorskom Statutu“, pisanom u Veneciji 1616.
„Kao pravnika i nekoga ko dolazi iz Crne Gore interesovala me skoro svaka tema, koja ima veze sa Crnom Gorom- ne pretjerujem kada to kažem. Tema kotorskog Statuta, kao jednog od najvećih spomenika pravne istorije (ne jedinog) svakako da je bila u mom fokusu, jer sam iz Boke kotorske. Materijal kotorskog Statuta preštamapan je 2009, a riječ je o jednom velikom projektu kao što je Državni arhiv Crne Gore“.
Iako je pisano već dosta na tu temu, kako od istoričara, pravnih istoričara, ali i istoričara umjetnosti, Paunović je, kako ističe, htio da da svoje viđenje i prikaz o nekim nerasvjetljenim momentima naše (pravne) istorije.
„Materijal je digitalizovan i to radom zaslužnih ljudi, koje ovom prilikom neću nabrajati, jer ih je mnogo. Generalno je kod nas pohranjeno dosta materijala, a koji istraživaču imaju priliku da obrađuju. Skrenuo bih pažnju ne samo na kotorski arhiv, već i na hercegnovski arhiv, naročito kada je riječ od periodu austrijskog vladanja/okupacije Boke kotorske“, napominje Paunović.
Priliku da se upozna sa akademskim svijetom na sveobuhvatan način pružili su mu, kaže, genijalci- profesori Tomas Simon i Sima Avramović. Tada i biva zainteresovan pričom o Valtazaru Bogišiću i to malo više od uobičajenih floskula „što se grbo rodi ni vrijeme ne ispravi“.
„Zagolican tom temom, nastavio sam da razmišljam o mogućem doktoratu, zatim dobio preporuke od pomenutih profesora i onda sam čekao svoju priliku. Nakon dolazak mentora prof. Rodrigueza u Beč na Katedru za rimsko pravo prijavio sam se za posao, na kraju ga i dobio“.
Paunović nije dobitnik nijedne stipendije, već je, kako nam kroz osmjeh kaže, do završetka master studija (koje nijesu reformisane bolonjskim sistemom u Beču) jedino bio dobitnik familijarne stipendije oca i majke.
„Izazovi su svakojaki, najviše ekonomski, jer nemaju svi tu priliku da odu u inostranstvo, da dobiju neko bolje obrazovanje, a koje je uvijek više plod samostalnog interesovanja (pođednako ima dobrih naučnika i kod nas, ali i u drugim đelovima svijeta). Od velikog značaja za mene je bilo okruženje – uz dužno poštovanje prema svima, okruženje ima ogroman uticaj, naročito u ranih fazama obrazovanja, ali i sistem koji treba da izvuče najviše iz čovjeka. Ponavljam, imao sam sreću i privilegiju da me ima ko isfinansirati.
Naravno, radio sam i neko vrijeme na studentskim poslovima, držao časove tenisa (bilo je i drugara, koji su se samostalno finansirali od početka, njima kapa dolje). Tako da kada govorimo o studiranju van granica Crne Gore finansijski izazovi su definitivno u prvom planu, a prilagođavanje novoj sredini i ostali fenomeni su od sekundarnog značaja“- iskustvo je Paunovića.
Priznaje i da je odluku o školovanju u inostranstvu donio bez nekog dubljeg razloga.
„Bilo je više preporuka i nagovaranje moje prijateljice iz Gimnazije iz Beograda. Učio sam njemački od osnovne škole, što je svakako doprinijelo odluci da studiram u Beču, kao i sami uslovi za studiranje koji su bili povoljni.Na primjer bilo je 18 eura po semestru- u vidu ratne oštete koja je trajala do 2014, onda 382 eura po semestru, sada je 750 po semestru“, priča nam Paunović.
Od neprocjenjive važnosti je, ne krije, to sopstveno priznanje da je u određenim momentima uspio da ostvari nešto, što je u pojedinim trenucima, možda, prevazilazilo njegove intelektualne kapacitete.
U razgovoru za Dnevno ne spori i da nedostaje prostora da se najbolji kadar koji imamo ostvari baš tu, u Crnoj Gori.
„Da fali prostora da se ti ljudi ostvare, zaista, fali. Ovom prilikom želim da istaknem i sljedeće: ne mislim da smo mi nužno bolji ili pametniji ili obrazovaniji, činjenicom da smo otišli iz Crne Gore (privremeno). Radi se samo o poboljšanju uslova, jer jedino kroz određenu kritiku rada i saradnju sa drugim ljudima dolazimo i napredujemo. To je jedan zajednički poduhvat, treba omogućiti ljudima da dobiju to, pogotovo onima koji to u svakom smislu zaslužuju, pošto neka viša instanca namjerno nam ostavlja prostor da ga popravljamo, moramo ga popravljati ljudskim đelovanjem“, smatra ovaj sagovornik.
O planovima, bar onim dugoročnim, Paunović ne želi da govori, jer je, kako kaže, naučio neke životne lekcije.
„Pravio sam neke planove, razmišljao o njima, nijesu se ostvarili. Sad više ne planiram, više sam fokusiran na svakodnevicu. Volio bih da u Crnoj Gori dobijem šansu kada je riječ o profesuri, ali, svakako i mogućnosti da dio godine provodim u inostranstvu sa mentorima i prijateljima iz inostranstva, naročito na engleskom govornom području“.
Zasad nije bilo inicijativa iz Crne Gore da istraživač sa Institutu za Rimsko pravo i antičku pravnu istoriju u Beču svojim znanjem doprinese realizaciji nekog projekata u domovini.
„Jedino je bilo iz Beograda, i to inicijativa povodom sastavljanja njemačko-srpskog pravnog rječnika. Volio bih da taj projekat ostvarimo u Crnoj Gori (njemačko-crnogorski pravni rječnik), kao i neke druge projekte“.
U želji da će naš sljedeći razgovor sa Jankom Paunovićem biti u Crnoj Gori, ovaj intervju zaključujemo porukom iz Beča, ili možda životnim „pravilom“ kojim se vodi naš sagovornik: ne potcijenjujte se, ali se nemojte ni precijeniti.
„Zapravo, ne bih da upadam u nekakav kliše, više bih volio da budem realan, kao što sam smatram i u životu. Jednostavno je: ono što mislite da volite, radite najbolje što možete i uspjeh će doći. Zasigurno.
Uz to neka bude mjera, zlatna sredina, ispunjenost na svim životnim poljima, prije svega familijarno i kroz prijatelje. Osoba koja se ostvari profesionalno i familijarno, ne može biti nezadovoljna“.
Foto: Privatna arhiva/Dnevno
Izvor: rtnk.me
